U Osmanskom carstvu sprovodio se sistem uvođenja mladića u vojnu i civilinu službu, poznat pod turskim nazivom devoirme /devširma/ “skupljanje”. Takav sistem, kojim se nastojalo povećati broj vojno sposobnih mladića u carstvu, sprovođen je i u Bosni, naročito tokom 15. i 16. stoljeća. Kršćanska djeca, izabrana za devširme, bi bila odvođena na sultanov dvor ili u osmanske porodice u Anadoliji i Rumeliji na obuke. Prva grupa, koja je završila na sultanovom dvoru, je stekla obrazovanje, vježbala za janjičarske odrede, ili za sultanovu vlastitu poslugu ili za službenike u raznim državnim ministarstvima. Mnogi Bošnjaci koji su prošli kroz sistem devširme su stekli visoka politička zvanja u osmanskoj državi. U 16. i 17. stoljeću bilo je devet velikih vezira bosanskog porijekla, a neki od njih su dobili položaje u rodnoj Bosni. Između 1488. i 1858. godine bilo je u Bosni 65 namjesnika koji su bili rodom Bošnjaci. Najmanje 200.000 djece sa Balkana su prošla kroz sistem devširme između 15. i 17. stoljeća. Jedan zapadni posmatrač bilježi da je 1595. godine slavenski jezik bio treći najzastupljeniji jezik u Osmanskom carstvu, poslije turskog i arapskog, jer je to bio jezik janjičara. Drugi podatak iz 1660. godine kaže da se “turski jezik gotovo i ne čuje na sultanovu dvoru zato što su sav dvor i većina velikaša iz zemalja u kojima se govore slavenski jezici.”
Jedan od mnogih Bošnjaka koji je prošao kroz ovaj sistem bio je Ali-paša Semiz, veliki vezir Osmanskog carstva od 1561. do 1565. godine. Porijeklom je iz Prače, koja je pripadala Hercegovačkom sandžaku. Sin je kršćanskog seljaka, koji je nakon prelaska na islam dobio ime Husejin. Historičar Kutbudin Nehrevani (um. oko 1584.) (Qutb al-din al-Nahrawani) u svom djelu al-I’lam bi al’lam Bayt al-haram (Pregled znamenja Kabe) ističe da je Ali-paša bio porijeklom Bošnjak. Neke njegove zadužbine, o kojima će se kasnije govoriti, se upravo nalaze u rodnoj Prači, a i tamošnji narod danas prenose predanja o ovome velikom veziru.
Prije nego što je njegov otac prešao na islam, odveden je kao dijete u Istanbul tokom 1520-tih godina u janjičare (vojnici pješadija). Njegov rođak, Hasta Alija, ćehaja velikog vezira Ibrahim-paše, mu je pomogao da dođe do carskog dvora. U Istanbulu u Enderun mektebu se obrazovao. Godine 1545. dobio je prvu državnu dužnost, mir-i alem (državni zastavnik), a naredne godine je izašao iz carskog dvora kao janjičarski aga (zapovjednik svih janjičara). Poslije toga je postavljen na položaj beglerbega (namjesnika) Rumelije. Naslijedio je Daud-pašu na mjestu beglerbega (namjesnika) Egipatskog ejaleta 1549. Na ovom položaju je Ali-paša ostao do 1555. godine. Zbog svoga krupnog stasa dobio je nadimak „Semiz“, što na turskom jeziku znači debeli. Naslijedio je Bošnjaka Rustem-pašu Opukovića na mjestu velikog vezira 10. jula 1561. godine.
Nakon što je postao vezir, unaprijedio je odnose sa Austrijom. Dozvolio je Ogier Ghiselin de Busbecqu, ambasadoru u Osmanskom carstvu, da se preseli na otok Büyükada kod Istanbula zbog epidemije kuge u gradu. Jedan od njegovih prvih zadataka bilo je pregovarati o uvjetima graničnog ugovora na spornoj teritoriji Transilvanije sa Svetim Rimskim Carstvom. Pregovori između Busbecqa i velikog vezira Rustem-paše nisu uspjeli, ali je Busbecq postigao dogovor sa njegovim nasljednikom, Semiz Ali-pašom. Sa Austrijom je potpisan osmogodišnji ugovor. Jedan od važnijih događaja koji se desio tokom njegovog namjesnikovanja bila je opsada Malte. Zbog štete koju su malteški vitezovi nanijeli muslimanskim hodočasnicima, trgovcima i putnicima na Mediteranu, odlučeno je da se zauzme ostrvo. Međutim, stavovi Semiz Ali-paše o opsadi Malte bili su negativni. Rekao je da su paše, koje su išle na Maltu, smatrale da je ovaj pohod lagan i njihovi stavovi i ponašanje mu se nisu sviđali. Nisu poslušali Ali-pašine savjete, a on nije bio siguran u ishod rata. Prije smrti Semiz Ali-paše, odnosi sa Austrijom su postali zategnuti, ali je vezir nastojao izbjeći rat. Godinu dana nakon smrti velikog vezira došlo je do otvorenog sukoba kod Sigeta između austrijskih i osmanskih snaga. Iako je osmanska vojska predvođena sultanom Sulejmanom II izašla kao pobjednik, oni su odustali od planiranog napada na Beč.
Jednom prilikom Ali-paša je sa vojskom krenuo iz Bosne preko Save sve do Kranjske, ali ga je Vuk Branković sa većom vojskom porazio. Posljedica ovog poraza je omogućila Vuku Brankoviću da sa svojom vojskom napadne Sarajevo, popali ga i opljačka.
Ali-paša se oženio sa Ajšom Humasah Sultan, kćerkom Mihrimah sultanije (kći sultana Sulejmana Veličanstvenog) i velikog vezira Rustem-paše Opukovića. Njihov brak predstavlja primjer usko povezane veze porodičnih odnosa na osmanskom dvoru jer je Ajša bila kćerka i supruga velikih vezira Carstva. Prema Izabeli Miszczak, Ali-paša i Ajša su imali četiri sina, ali ne navodi imena, dok Afyoncu Erhan ističe da je imao sina koji se zvao Mehmed. Ali-paša je umro 28. juna 1565. godine i time je Ajša postala udovica sa samo 24 godine. Naslijedio ga je Mehmed-paša Sokolović na položaju velikog vezira. Ali-paša je sahranjen uz mauzolej Ejjubi Ensarije u Istambulu.
Ostao je upamćen kao čovjek koji je „duhom bio lagan, duhovit i domišljat“ i bio je mnogo hvaljen među historičarima zbog njegove dobroćudnosti. Pored toga, bio je veliki šaljivdžija. Jedan pisac poslije njegove smrti sakupio je cijelu zbirku Ali-pašinih šala i dosjetki. Sultan Sulejman ga je veoma cijenio. Vladao je na opće zadovoljstvo svojih prijatelja i neprijatelja. Jednom prilikom tokom slanja vojske na otok Malta 1562. godine, Ali-paša se, u skladu sa tradicijom, ukrcao na komandantovu baštardu i zaželio mornarici sreću. Odlazeći odatle Ali-paša je u šali rekao drugim vezirima: „Obojica su poznati kao ljudi skloni ćejfu, poslali smo dvojicu jarana da gledaju otoke, a brodovi su im svakako puni bereša i kahve. Ne znam šta će uraditi, ali će im bereš i kahva podosta trajati.“
Osmanski historičar Mustafa Āli (1541-1600) ga je opisao kao toliko visokog i ogromnog da „ga konj ne bi mogao nositi“, „Veseli i duhoviti vezir velike slave, bio je razborit i mudar i sklon pravdi i poštenju“.
Historičar Kutbudin Nehrevani opisujući Ali-pašu kaže: “Bio je gorostasan i dobroćudan Bošnjak, uz to i pronicljiv, unatoč gojaznosti uz koju se često podrazumijeva priglupost. Kad bi neko o njemu zauzeo pogrešan sud, njegova pronicljivost je jače dolazila do izražaja, nešto kao kod imama Muhameda, Ebu Hanifinog prijatelja r.a. Bio je iznimno oštrouman i bistar, toliko da je uziman za primjer. Lijepo je pisao prozne sastave. Posebno dobro je znao historiju. S njim sam se susreo prilikom putovanja u Istanbul 965. (1557/58.) godine. Uvjerio sam se da lijepo razgovara, da se umije zgodno našaliti, da je vrlo prijatan za druženje. Spominjao mi je neke svoje pohode koji su mi govori u njegovoj nesvakidašnjoj hrabrosti, da je neposredno i lično učestvovao u bitkama protiv krivovjernika. Kazivao mi je da je osvojio jednu tvrđavu, koju je učinio stupom svoje sigurnosti. Na to sam mu rekao: ‘Ako ne bude zapisano to šta si mi naveo, zajedno s tim zlata vrijednim kazivanjem, nakon kratkog vremena se o pojedinostima ništa neće znati. Kad ne bude onih koji su učestvovali u pohodima, s njima će nestati i njihova kazivanja. Nakon toga ih više niko uopće neće ni spominjati. Saznanja o tome će se ubrzo sasvim izbrisati’. Istakao sam mu kakav značaj arapski učenjaci pridaju historijskoj nauci (…). ‘I vas dvojica ste dva istinska velikana. Jedan beglerbeg Egipta (Ali-paša Semiz), a drugi beglerbeg Sirije (Salahudin Ejubi), pa što ne bi i vijesti o vama bile zabilježene u knjige koje ovjekovječuju, na stranicama i u zavežljajima za buduća vremena.’ Moj govor mu se veoma dopao (…). Ali-paša je i dalje bio veliki vezir, na velikome glasu, koji je svoju dužnost izvršavao u skladu na svojim mogućnostima, sve dok ga vrijeme nije uklonilo s toga visokoga položaja, dok ga Gospodar svega prolaznoga nije sebi pozvao. Živio je sretno, a umro je kao samac.
Osim pisanjem proze, Ali-paša Semiz je sakupljao mehaničke satove iz Evrope i posjedovao je privatnu biblioteku.
Austrijski habsburški ambasador Ogier Ghiselin de Busbecq je u jednom pismu iz 1562. godine, o Semiz Ali-paši napisao sljedeće:
“Njegov nasljednik [Nasljednik Rustem paše Opukovića – Ali-paša] bio je drugi od vezirskih paša, ljubazan i inteligentan Turčin ako ga je ikad bilo … Iz tog razdoblja počinje moje blisko prijateljstvo s Ali-pašom i naši stalni razgovori o miru. (…) on je jedini civilizirani čovjek kojeg sam ikad sreo među tim turskim barbarima. Blage je i mirne naravi, pristojan i vrlo inteligentan; ima um koji se može nositi s najtežim problemima i bogato iskustvo u vojnim i civilnim poslovima. Sada je već u poznim godinama i neprestano je obavljao visoke funkcije. Visokog je rasta, a lice ima ozbiljan izraz pun šarma. Odan je svom gospodaru [sultanu Sulejmanu] i ništa ga ne bi moglo bolje udovoljiti nego da za njega izbori mir i tišinu koji će mu omogućiti da u većoj udobnosti izdržava svoje godine i starost… Moji razgovori s Rustemom uvijek su bili kratki; dok ih je Ali namjerno produžio za nekoliko sati a njegova je ljubaznost učinila da vrijeme ugodno prolazi. U međuvremenu, Turci koji su došli da odaju počast ili da se posavjetuju s njim, uznemirili bi se, jer je moje prisustvo sprečilo pašu da im održi audijenciju. I ja sam trpjeo gladne muke, jer su me uglavnom pozvali poslije podneva, i gotovo uvijek sam išao bez obroka, kako bih imala što bistriji mozak za razgovor s čovjekom s takvim izoštrenim intelektom.
Ubrzo nakon toga potpisan je mirovni ugovor koji su pregovarala ova dva razborita državnika. Darovi za rastanak koje je veliki vezir dao Busbecqu sastojali su se od tri dobro dresirana konja, lijepe odore protkane zlatnim koncem, kutije u kojoj je bio protuotrov iz Aleksandrije i staklene posude napunjene mehlemom od nekog “savezničkog princa”, koju je dobio kao beglerbeg Egipta (1549–1555). Paša je od austrijskog izaslanika Habsburga lično zatražio sljedeće raritete: viteški oklop koji odgovara njegovoj krupnom tijelu, čvrstog konja u kojeg se mogao pouzdati bez straha od pada (jer mu je teško pronaći konja koji je jednak njegovoj velikoj težini) itd. Mletački ambasador u Kairu Daniele Barbarigo je zabilježio da je ostarjeli sultan Sulejman Veličanstveni bio vezan za ovog velikog vezira. Osmanski sultan mu je pružio više naklonosti i autoriteta od bilo koji od njegovih prethodnika, sa izuzetkom Ibrahim-paše. Kada se Ali-paša razbolio 1564. godine, sultan je odbio ići u lov bez njega u pratnji.
Vakufi Ali-paše Semiza
Semiz Ali-paša je iza sebe ostavio bogat vakuf, kao i mnogi drugi osmanski veziri porijeklom iz Bosne. U Istanbulu na Ejupu je sagradio česmu 1558. godine, te medresu na Fatihu 1565. godine, prema projektu poznatog arhitekta Mimara Sinana. Slična je medresi sultana Sulejmana. Pored toga, Mimar Sinan je za Semiz Ali-pašu u Edirneu sagradio bezistan 1568. godine, koji se sastoji od 130 dućana. Bezistan je dug 300 metara i ima šest ulaza. Najznačajniji osmanski spomenik grada Babaeski jeste džamija Semiz Ali-paše, koju je također projektirao Mimar Sinan. Gradnja je završena nakon Ali-pašine smrti, 1572. godine. Osmanski putopisac Evlija Čelebija, prolazeći kroz Edirne, spominje više objekata koje su ostale iza Ali-paše: Kapali-čaršiju od 126 dućana i karavan-saraj. U obližnjem gradiću Babeskiju navodi kompleks Semiz Ali-paše Pračića (džamija, medresa, biblioteka, imaret, karavan-saraj, hamam, 13 šadrvana, čaršija, most).
U rodnoj Prači je sagradio džamiju. Narodno predanje podizanje ovog objekta pripisuje Semiz Ali-paši, dok se u dokumentima ova džamija naziva Husejin-pašinom džamijom. Džamija je više puta obnavljana. Prema mišljenju Mehmeda Mujezinovića, munara džamije je ranije imala majstorski izrađeno šerefe u tranzenama što pokazuje da je ova džamija bila impozantna građevina. Pred džamijom se sve do 1943. godine nalazio šadrvan, čiji ostaci, odnosno čaška sa cvjetovima pokazuje vještinu naših klesara 16. stoljeća. Šadrvan je obnovljen na ljeto 2019. godine.
Pored džamije se nalazi turbe za koje se smatra da pripada Ali-paši Semizu, dok drugi izvori tvrde da je ukopan u Istanbulu uz mauzolej Ejjudi Ensarije. U turbetu u Prači se također nalaze još dva groba za koje narod smatra da jedan pripada njegovoj ženi, a drugi njihovom djetetu. Dvije grobnice su raskopane i njihovi spomenici nestali, dok su se nad trećom malom grobnicom sačuvali prelomljeni nišani. Na uzglavnom nišanu je sa tri strane njegove ispisan u šest kvadratičnih polja sljedeći tekst: “Lailahe illellah, Muhamedun resulullah.” što u prevodu glasi: “Allah je jedan, a Muhamed njegov vjerovjesnik”. Spomenik je izrađen od skopskog kristala kamena. Do džamije se nekada nalazio i poveći hamam, od kojeg se 1940. godine vidjelo još nekoliko ploča. Taj je hamam propao početkom 19. stoljeća. Voda je do hamama i džamije dovedena s jednog izvora, udaljena oko pola kilometra, vanredno dobro izgrađenim vodovodom, kakvog po kvalitetu nije bilo ni u Sarajevu.
Danas se o Ali-paši Semizu veoma malo zna. Rijetki su njegovi spomeni i u turskoj ali i u bosanskohercegovačkoj historiografiji i pored činjenice da je Ali-paša Semiz jedna od najsvestranijih osmanskih ličnosti druge polovine 16. stoljeća.
Literatura
Afyoncu, Erhan, “Semiz Ali paşa”, TDV Islam ansiklopedisi, 36. cilt, Istanbul, 2009, str. 495-496
Bašagić, Safvet-beg, (1931), Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, str. 11, Zagreb: Matica Hrvatska
Casale, Giancarlo, (2009), The Ottoman Age of Exploration, str 102 i 114, Oxford University Press
Emecan, Feridun, (2004), Historija osmanske države i civilizacije, str. 991, Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu
Handžić, Mehmed, (1999), Teme iz književne historije, str. 244-246, Sarajevo: Ogledalo, ur: Esad Duraković
Institut za istoriju Sarajevo, (1978), Prilozi, godina XIV Broj 14-15, str. 89
Kreševljaković, Hamdija, (1991), Izabrana djela III – Banje, vodovodi, hanovi i karavansaraji, str. 75, Sarajevo: Veselin Masleša
Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 113-115, Sarajevo; Buybook
Miszczak, Izabela, (2021), Edirne: Gateway to the Balkan, ASLAN Publishing House
Miović, Vesna, Moćne osmanske žene i dubrovački diplomati, str. 165
Mujezinović, Mehmed, (1977), Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II, str. 88,Veselin Masleša
Necipoğlu, Gülru, Connectivity, Mobility, and Mediterranean “Portable Archaeology”: Pashas from the Dalmatian Hinterland as Cultural Mediators, str. 325
Pečevija Alajbegović, Ibrahim (2000), Historija 1 1520-1576., str. 338, Sarajevo: El-Kalem i Orijentalni Institut
Prelog, Milan, (1919), Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevstva, str. 69, Sarajevo: Naklada J. Studeničke I Druga
Süreyya Mehmet-beg, (1996) [1890], Sicill-I Osmani, Türkiye Kültür Bakanlığı and Türkiye Ekonomik ve Toplumsal Tarih Vakfı
Tanović, Bakir, (2010), Historija Bosne u okviru Osmanskog carstva, str. 215, Svjetlost
Uzunçarşılı, İsmail Hakkı, (1975), Osmanli Tarihi, II cild, str. 551
Von Hammer Joseph, (1979), Historija Turskog Osmanskog Carstva, str. 485-486, Zagreb: Elbookers
