Zdravstvena zaštita u Bosni za vrijeme vladavine Osmanskog carstva nije bila na zadovoljavajućem nivou, što svjedoči podatak da je prva bolnica u Bosni osnovana tek u 19. stoljeću. Bosna nije imala mnogo pojedinaca sa liječničkim znanjem. Epidemije raznih bolesti (kuga, kolera, variola, malarija, dizenterija, tifus, itd.) su bile česte. Samo u 17. stoljeću epidemije kuga su se u Bosanskom ejaletu pojavljivale barem 23 puta, a najsmrtonosnija epidemija kuge je bila ona iz 1782. godine od koje je umrlo oko 120.000 ljudi. Bošnjaci su pomoć često tražili kod narodnih svećenika, imama i travara. Bosanski franjevac i historičar Ivan Franjo Jukić (1818-1857) o takvom liječenju kaže: “U Bosni kada se tko razboli, kršćani idu fratrima, da im što kažu; neki više neki manje imaju svoje rukopisne ljekaruše, te iz njih kazuju i daju štokakve trave…Rištjani pak i Turci, kad im čaratarie i zapisi njihovih samoukih ne mogu pomoći, eto ih fratrima po zapis. Fratri, istina dadu i zapis, ali im još kažu i dadu koju likariu, zato fratarski zapisi nabolje pomažu.”
Narodni samouki ljekari su u svome pristupu liječenja bavili samo tretiranjem simptoma bolesti i to postupcima koji su bili dostupni i izvodljivi: parenje oboljelog u vrućim kupkama, kađenje, oblozi – topli ili hladni, puštanje krvi, kupanje, uz dodatak zapisa i molitvi. Trave i razni čajevi bili su nezaobilazan faktor u liječenju bolesti.
Nedostatak adekvatnog liječničkog kadra je prisililo osmanske vlasti da dovode ljekare iz Dubrovačke republike i ostalih dalmatinskih gradova. Prvu apoteku u Bosni otvorio je 1515. godine izvjesni Matija iz Dubrovačke republika. On je tih godina liječio bosanskog namjesnika Junuzagu koji mu je za te zasluge sagradio veliki dućan u čaršiji, gdje je Matija osnovao apoteku. Godine 1543. spominju se u Sarajevu apoteke Dubrovčanina Jakova Petrova i Petra Vodopića, a godine 1565. prodavnice ljekovitog bilјa. Sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija je zabilježio da su 1752. ukinute sarajevske drogerije. Otvaranje azila za duševne bolesnike u Hadži Sinanovoj tekiji u Sarajevu u 18. stoljeću smatra se početkom organizacije zdravstvene službe u Bosni i Hercegovini.
Prvi domaći ljekari su bili bosanski franjevci, koji su se i u vrijeme srednjovjekovne Bosne također bavili ovim humanim poslom prateći tradiciju osnivača Franjevačkog reda sv. Franje Asiškog o važnosti brige za bolesnu braću. Prve zabilježene podatke o zdravstvenoj djelatnosti bosanskih franjevaca potiču iz 17. stoljeća.
Osim narodnih ljekara-franjevaca, u 18. stoljeću se pojavljuju fakultetsko obrazovani ljekari-franjevci, koji su sticali titule doktora medicine na raznim univerzitetima. Na italijanskim univerzitetima su, osim teologije i filozofije, dobili određeno obrazovanje iz medicine. Nakon završetka studija donosili su u Bosnu medicinske knjige iz raznih grana (anamotija, hirurgija, oftalmologija, farmakologija itd.) pomoću kojih su pravili i lijekove. Pisali su i zbirke tzv. ljekaruše.
Fra Petar Bustrović je bio prvi školovani liječnik iz redova bosanskih franjevaca. Godine 1708. dobio je titulu doktora medicinskih nauka na jednom italijanskom univerzitetu.
Kreševljak fra Franjo Gracić (1740.-1799.) je autor djela Teoretsko-praktična analiza svećenika putnika o djelovanju grozničkog, kužnog i zmijskog otrova, o mnogim drugim bolestima i njihovim glavnim lijekovima, te o nekim drugim stvarima (Padova, 1795.). Djelo sačinjava podatke o groznici, kugi, ujedu zmije, reumatizmu, glavobolji, bolesti želudca, zadusi itd. Bavio se i veterinarskim poslom.
Kreševljak fra Mato Nikolić (1784.-1844.) je prvi diplomirani liječnik rodom iz Bosne. Studirao je farmaciju i hirurgiju na medicinskom fakultetu u Feldsbergu u Austriji. U kreševskom samostanu je osnovao ljekarnu. Za svoje liječničku djelatnost dobio je priznanje od Starješinstva Bosne Srebrene. Pisao je i liječničke spise.
Vjerovatno najznačajniji bosanski franjevački liječnik je fra Mijo Sučić (1820.-1865.). Nakon studija filozofije i teologije u Veneciji, u Padovi završava studij medicine i hirurgije 1851. godine. Po čitavoj Bosni je liječio bolesne i iznemogle ljude. Skupljao je trave, priređivao lijekove i pisao recepte. Koliko je bio istaknut i uvažen liječnik svjedoči činjenica da je jedne prilike pozvan u Italiju da liječi jednu groficu, koju je na kraju uspio izliječiti. Zime 1865., iako bolestan, pet sati je hodao od Livna do Šujice, da pomogne jednoj bolesnoj muslimanki pri porodu. Nažalost, fra Mijo se nije oporavio od bolesti i umro je iste godine u 45. godini života.
Osim franjevaca, liječenjem su se bavili i berberi (brijači), uglavnom muslimani, koji su prakticirali tzv. “kravu medicinu”: vađenje zuba, puštanje krvi i radili sitne hirurške zahvate. Oni su do otvaranje prvih bolnica u 19. stoljeću bili skoro jedini ljekari u Bosni. Godine 1489. u Sarajevu je živio hirurg Karagoz (Karađoz), stanovnik Minetovića mahale, a 1556. izvjesni Inebeg, hirurg. Godine 1565. u Sarajevu je jedan ciganin Smoljen uspješno izvršio operaciju kamena u mjehuru. U Bitci na Crnoj Gori 1768. godine poginuo je berber Ahmet Čelebija, koji je svojevremeno bio poznat kao “glavni hirurg Bosanskoj ejaleta”.
Liječenjem su se bavili iz Sefardski Jevreji, što je bila njihova porodična tradicija. Dolaskom u Bosnu u 16. vijeku sa sobom su donijeli svoje liječničko znanje, koje su učili od svojih predaka, ali i iz raznih medicinskih djela i rukopisa na španskom, latinskom i orijentalnim jezicima. Oni su prvi počeli praviti lijekove i prodavati ih u svojim kućnim apotekama, gdje su imali i svoje privatne ordinacije ili u dućanima (atarske radnje ili veledrogerije u kojima se se pored medikamenata prodavali i začini, kozmetička sredstva itd.). Među značajnijim jevrejskim ljekarima u Bosnu bili su Jozef Haim i Samuel Sumbul, koji su djelovali krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Njihovi sinovi su se također bavili liječničkim poslom.
Prvi školovani bošnjački liječnici bili su Mehmed Šerbić i Zarif Skender. Njih je na studij medicine u Istanbulu poslao bosanski namjesnik Topal Osman-paša. Zarif Skender je nakon studija poslan u Novi Pazar gdje je nakon nekoliko godina umro.
Mehmed Sami Šerbić (1847.-1918.) je u Istanbulu diplomirao medicinu 1873. godine, a također je diplomirao i u Beču 1879. godine. Djelovao je kao liječnik u Tuzli i pratio je bosanske hadžije u Meku 1892. godine. Kao liječnik je sudjelovao u bitkama kod Bijeljine 1875/1876. Osnivač je Kiraethane (biblioteke) u Tuzli 1891, gdje je bio direktor do 1914. Autor je knjige “Kavanini Džerahin” (Propisi o hirurzima). Ovo je bilo prvo djelo o hirurgiji u Bosni. Poznavao je više jezika: turski, arapski, perzijski, francuski, grčki i njemački. Bio je član Zbora liječnika Hrvatske i Slovenije, posljednji dobrovoljni šejh Tekije nakšibendijskog derviškog reda u Tuzli, te narodni zastupnik. Na njegovu inicijativu je otvorena Hastahana u Tuzli, druga bolnica u Bosni. Njegova djeca su se također bavila liječničkim poslom.
Godine 1866. u Sarajevu je izgrađena prva bolnica u Bosni. Bolnica Gazi Husrev-begovog vakufa, poznata i kao Vakufska bolnica ili Hastahana. Nalazila se u ulici Halilbašića više Vijećnice. Izgrađena je sredstvima Gazi Husrev-begovog vakufa. Bolnica je prvobitno bila namjenjena za potrebe vojske, a kasnije i za potrebe domaćeg stanovništva. U zgradi su se nalazila 40 ležaja, dva odjeljenja (muško i žensko) te sobe za osoblje, liječnike, apoteku i sanitarije. Liječenje je bilo besplatno sve do 1879. godine kada se uvode prve naknade za liječenje, ali samo za one koji to mogu priuštiti. Do dolaska Austrije u Bosnu i Hercegovinu pet gradova imalo je vakufske bolnice – hastahane. Bili su to Sarajevo, Tuzla, Mostar, Travnik i Banja Luka.
Literatura
Barun, Anđelko, (2003), Svjedoci i učitelji – povijest franjevaca Bosne Srebrene, str. 401-408, Sarajevo-Zagreb: Svjetlo riječi.
Ibrahimagić, Oštraković, Latifagić, Iljazović, “Prvi diplomirani liječnik iz Bosne”, Medicus 2001. vol. 10, no. 1,str. 121 – 123
Kreševljaković, Hamdija, (1991), Izabrana djela II, str. 218-219, Sarajevo: Veselin Masleša
Mašić, Izet, (2004), Korijeni medicine i zdravstva u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Avicena.
Omanić, Ajnija, Dodig-Karaman, Žanka,, “Doprinos zdravstvenih radnika jevrejskog porijekla razvoju zdravstvene djelatnosti u Bosni i Hercegovini”, Prilozi za proučavanje historije Sarajeva, br. 5, 2008, str. 85-92.
Salihović, Habiba, Mašić, Izet, “Razvoj javnog zdravstva u BiH i Sarajevu”, Medical Archives 60(5): str. 333-336.
Smajić, Ramiza, (2019), Migracijski tokovi, drušveno-političke prilike u Bosanskom ejaletu (1683-1718), Zagreb: Filozofski fakultet, str. 137-138.
