Padom Jajca pod Osmansko carstvo i ubistvom posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u maju 1463. godine, zvanično je nestalo Bosanskog kraljevstva. Osmanlije su na novoosvojenom teritoriju organizirali svoju vlast formiranjem Bosanskog sandžaka. Na čelu ove vojno-upravne jedinice nalazio se sandžakbeg Mehmed-beg Minetović (1463-64), dotadašnji smederevski sandžakbeg. Krajem iste godine vojska ugarskog kralja Matije Korvina je osvojila sjeverne i sjeveroistočne krajeve Bosne, te na tom području formirali Srebreničku i Jajačku banovinu, koje su postojale do 1512., odnosno do 1528. godine.
Bosansko stanovništvo je u prvim godinama osmanske vladavine bilo nezadovoljno novom vlasti, o čemu dovoljno govori podatak da je prema prvom popisnom defteru 1468/69 godine u Bosni živjelo svega 332 muslimanske kuće, naspram 37.125 kršćanskih kuća. Ovo nezadovoljstvo se ispoljilo željom preživjelog bosanskog plemstva da se obnovi nekadašnje Bosansko kraljevstvo. U tom cilju, grupa bosanskih plemića, pripadnika sitnog plemstva, jer je krupna vlastela već bila pogubljena (nekad prije 12. augusta 1463. godine) je otišla pred mletački senat i molila za pomoć u oslobađanju od turske vlasti i u objavljanju Bosanskog kraljevstva. Ta grupa bosanske vlastele je izjavila da bosansko stanovništvo želi mletačku vlast, ako ne mogu imati mletačku vlast, prihvatit će tursku. Također su naveli da Mlečani pošalju svoje izaslanike hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, gospodaru Huma, u cilju obezbjeđivanja pomoći.
Turska vlast je uočila nezadovoljstvo pokorenog stanovništva. Teritorij Bosanskog sandžaka je već bio sužen ugarskom ofanzivom, te je osmanska vlast na ovim prostorima bila ne sasvim osigurana. Da bi učvrstili svoju vlast i steknuli povjerenje Bošnjaka, osmanska vlast je od sjevernih dijelova Bosanskog sandžaka krajem 1465. godine, ili nešto ranije, osnovala “Bosansko kraljevstvo”, kao neku, tampon-zonu ili koridor između svojih i ugarskih posjeda u Bosni. Ovim postupkom, Osmanlije su nastojale dati lažnu nadu Bošnjacima da će se obnoviti nekadašnje moćno Bosansko kraljevstvo i time pridobiti lojalnosti Bošnjaka. Na čelu “Bosanskog kraljevstva” su postavili Matiju Kotromaniću, kao “kralja Bosne”, sina protukralja Radivoja Ostojića, jednog od rijetkih preživjelih Kotromanića.
Njegova “vlast” se protezala od Lašve na sjever i sastojala se od šest gradova i njihovih područja. Sjedište “kralja” Matije se nalazilo vjerovatno u Vranduku. Kralj je svoju vlast vršio sa svojom vlastelom na osnovu feudalnih imunitetskih prava, jer na tom području nije bilo osmanske vlasti. “Bosanski kralj, sin kralja Radivoja”, tj. Matija, se drugi put spominje 11. januara 1467. godine. Vjerovatno je smijenjen jer mu se poslije toga gubi svaki trag. Vjerovatno je Matija otišao u Carigrad gdje mu je odranije živjela žena Turkinja. Njegovim odlaskom iz Bosne konačno se ugasila bosanska dinastija Kotromanić. Dana 16. septembra 1471. godine u izvorima se spominje “Matija Šabančić, takozvani kralj Bosne”. Nije sigurno da li je u pitanju ista osoba. Šabančići su bili poznata sitna bosanska vlastela koja je imala posjede u župi Vrhbosna (današnje Sarajevo), u kojoj dva sela danas nose njihovo ime. Ugarski kralj Matija Korvin 1471. godine obnavlja Bosansko kraljevstvo imenuvši bosanskog bana Nikolu Illočkog za bosanskog kralja. Kao “kralj Bosne”, Nikola je kovao vlastiti novac i držao vlastiti dvor. Potpisivao se kao “Nikola, milošću Božijom kralj Bosne (latinski: Nicolaus Dei Gratia Rex Bosniae). Sultan je nekad prije 6. maja 1476. godine postavio Matiju Šabančića za bosanskog kralja da bi smanjio utjecaj Nikolu Iločkog u Bosni. Spomenuti Matija je bio veoma kršćanski nastrojen, i pošto nije bio zadovoljan sultanovim imenovanjem, tražio je od ugarskog kralja da ga prizna kao “bosanskog kralja”. Saznavši za ovo, osmanska vojska je opsjela Vranduk i druge gradove u njegovoj “vlasti”. Ugarski kralj je u međuvremenu poslao svoju vojsku koja ga je uspjela osloboditi te opsade početkom jula 1476. godine.
Ovo je posljednja vijest o “Bosanskom kraljevstvu”. Vjerovatno je nakon ove vojne intervencije ugarskog kralja privedeno kraju postojanje“Bosanskog kraljevstva”, a njen teritorij je ponovno uključen u Bosanski sandžak. Vlast bosanske vlastele u tim krajevima su preuzele vojvode i knezovi vlaški. Godine 1490. ugarski kralj Matija Korvin i car Svetog Rimskog carstva Friedrich III. neuspješno su pokušali postaviti Korvinova izvanbračna sina Ivaniša Korvina za bosanskog i hrvatskog kralja. Borbe oko ostatka Bosanskog kraljevstva trajale su do početka 16. stoljeća. Nije poznata sudbina preostale bosanske vlastele. Jedino se zna da su posljednji članovi Kotromanića otišli u Tursku, gdje vjerovatno i danas postoje njihovi potomci. Nakon gašenja “Bosanskog kraljevstva”, Bošnjaci su izgubili posljednju nadu u povratku bosanske države. Vremenom će Bošnjaci prihvatiti novu vlast i prilagoditi se novoj civilizaciji i kulturi, upravo onako kako je grupa bosanskih plemića prvobitno govorila pred mletački senatom 1463. godine, da, ako ne uspiju osloboditi i povratiti Bosansko kraljevstvo, onda će se potčinići Turcima. Iako pokušaj obnavljanja Bosanskog kraljevstva nije urodilo plodom, ova epizoda dovoljno govori o Bošnjacima i njihovoj ljubavi prema svojoj domovini i želji za slobodom.
Literatura
Barun, Anđelko, (2003), Svjedoci i učitelji – povijest franjevaca Bosne Srebrene, str. 32-33, Sarajevo-Zagreb: Svjetlo riječi.
Dragić, Marko, Srednjovjekovni bosanski vladari, Bosna franciscana, IX (2001), br. 14, str. 206.
Imamović, Mustafa, (1998), Historija Bošnjaka, str. 109-110, Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture, Izdavačko preduzeće Preporod.
Šabanović, Hazim, (1982), Bosanski pašaluk, str. 48-49, Sarajevo: Svjetlost.
