Petnaesto stoljeće u historiji Bosne je proteklo u nestabilnoj političkoj situaciji izazvano feudalnom anarhijom, sa jedne, i opasnošću od nadirajućeg Osmanskog carstva sa druge strane. U želji da se odbrane od Osmanlija, bosanski kraljevi se uglavnom oslanjaju na pomoć rimskog pape i ugarskog dvora. Značaj Crkve bosanske slabi, a utjecaj Katoličke crkve se povećava. Aktivnošću bosanskih franjevaca izgrađeno je nekoliko novih franjevačkih samostana i crkava, a mnogi plemići prihvataju katoličanstvo.
Predzadnji bosanski kralj Stjepan Tomaš (1443 – 1461), sin bivšeg kralja krstjanina Stjepana Ostoje, je do stupanja na prijestolje 1444. godine bio pripadnik Crkve bosanske. Tomaš je u početku svoje vladavine, čak i nakon prelaska na katoličanstvo, održavao uske veze sa Crkvom bosanskom, koja je održala svoj značaj i utjecaj. Bosanski franjevci su se žalili Rimskoj kuriji da je kralj Tomaš, iako katolik, još uvijek održavao dobre odnose sa predstavnicima bosanske crkve. Papa je tražio od kralja da “mrsku manihejsku herezu iskorijeni mačem, ognjem i smrću”. Pritisci i optužbe pape su još više oslabili kraljev položaj u Bosni, a pojedini velikaši su se ponovno odvojili od kralja.
Godine 1450. bosanski kralj Stjepan Tomaš je započeo progon pripadnika Crkve bosanske. Bosanski krstjani su pobjegli kod Osmanlija ili u Hercegovinu kod hercega Stjepana Vukčića Kosače. Godine 1459. Tomaš je, uslijed velikih pritisaka s Rimske kurije i ugarskog dvora zbog pada Smedereva pod osmansku vlast, ukinuo Crkvu bosansku kao instituciju i nastavio progon njenih pripadnika. Kralj Tomaš je ponudio pripadnicima Crkve bosanske ili da pređu na katoličanstvo ili da napuste Bosnu. Poslije toga, dvije hiljade krstjana je prešlo na katoličanstvo, a četrdeset “najtvrdokornijih” je pobjeglo u Hum (Hercegovinu) kod hercega Stjepana Vukčića Kosače, koji je bio pripadnik Crkve bosanske. Modruški biskup Nikola je zapisao: “Dok se tako zbivalo, Turčin osvoji čitav Ilirik, koji se sada zove Bosna. U tome su ga podupirali bogomilski raskolnici koji su bili pokršteni protiv svoje volje i kojima je bosanski kralj bio povjerio najutvrđenije gradove svoga kraljevstva ne bi li dobročinstvima i častima stekao njihovu vjernost…”.
Godine 1461. poslije smrti Stjepana Tomaša, na kraljevo mjesto dolazi njegov sin Stjepan Tomašević. Da bi zaštitio Bosnu od Osmanlija, on je 1461. godine papi Piu II poslao pismo u kojem traži vojnu pomoć:
Kralj Bosne, tvoj sin, presveti oče, poslao nad je k tebi i zapovijedio da u njegovo ime ovo kažemo: ‘Obaviješten sam da turski car Mehmed misli do idućega ljeta udariti s vojskom na mene i da je sve potrebno pripravio. Tolikoj sili ja sam ne mogu odoljeti. Molio sam Ugre i Mlečane i Đurđa Arbanasa (Kastriotu) da mi u ovoj nevolji priteku u pomoć, što molim i tebe. Ja ne tražim zlatnih brda, ali bih rado da moji neprijatelji i moji podanici znaju da mi neće uzmanjkati tvoja pomoć. Ako Bošnjani vide da neće u ovom ratu biti sami, nego da će im i drugi pomoći, hrabrije će vojevati, a neće se ni Turci usuditi da prodru u moje zemlje, gdje su ulazi veoma teški, a tvrđave na mnogim mjestima nedobitne i ne dopuštaju da se tako lahko uđe u moj kraljevstvo. Tvoj predhodnik Eugen ponudio je momu ocu krunu i htio je osnovati u Bosni biskupske crkve. Otac je to onda odbio da ne izazove protiv sebe mržnju Turaka, jer je još bio nov kršćanin i još nije bio izagnao heretike i maniheje iz svoga kraljevstva.
Ja sam, pak, kao dijete kršten i učio sam latinsku knjigu i tvrdo opslužujem katoličku vjeru, pa se ne plašim čega se otac bojao. S toga nadasve želim da od tebe primim krunu i svete biskupe, što će biti očit znak da me nećeš u nevolji ostaviti. S tvojom pomoći donijet ću podanicima veće pouzdanje, neprijateljima veći strah. Za života moga oca bio si naredio da mu se pošalje oružje sakupljeno za križarsku vojnu, a spremljeno u Dalmaciji u mletačkoj ruci, ali to nije bilo po volji mletačkom vijeću; zapovjedi da se sada meni pošalje. Sada ćeš valjda naći više odziva, jer i Mlečani drukčije misle, te, kako se govori, nakaniše objaviti rat Turčinu. Još molim da pošalješ također u Ugarsku poslanike koji će kralju preporučiti moju stvar i naputiti ga da svoju vojsku združi s bosanskom. Tim se načinom može Bosna lahko spasiti: inače će sasvim propasti. Turci su u mome kraljevstvu podigli nekoliko tvrđava i laskaju seljacima, prikazujući se tobože ljubazni prema njima, i obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne.
Ovi su seljaci veoma priprosti i ne shvaćaju lukavost i turske prevare, te misle da će ona sloboda koju im obećavaju uvijek trajati. Zato će se puk, tim varanjem zaveden, lahko odmetnuti od mene. Ni vlastela se neće dugo održati u svojim gradovima, ostavljenim od seljaka. Kada se bi Muhamed (sultan Mehmed) zadovoljio mojim kraljevstvom, a ne bi htio dalje tražiti, onda bi me mogli prepustiti sudbini, te ne bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje odbrane. Ali nezasitno vlastoljublje nema granica; poslije mene napast će na Ugarsku i Dalmaciju, koja je pod Mlečanima, pa će preko Kranjske i Istre potražiti Italiju, kojom želi zavladati. I o Rimu često misli, i srce ga onamo vuče.
Ako po nesreći nemarom kršćana on osvoji moje kraljevstvo, naći će u njemu najprikladniju zemlju i najzgodnija mjesta da ispuni svoju namjeru. Ja prvi očekujem buru, a za mnom će Ugri i Mlečani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu, a neće ni Italija ostati na miru, kako je neprijatelj odlučio. Ovo ti dakle, što je sigurno i očito, dojavljujem da kasnije ne kažeš da nisi bio obaviješten i da mene s nemarnosti ne obijediš.
Moj je otac tvome prethodniku Nikoli i Mlecima proricao udes koji će zadestiti Carigrad, i nije mu se vjerovalo. Kršćanstvo je za to na svoju veliku štetu izgubilo carski grad, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja za sebe proričem. Ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se, inače ću pripasti i moja će propast povući za sobom mnoge druge.’
Traženu pomoć Bosna nije nikada dobila, a ono što je Stjepan Tomašević u pismu predvidio stvarno se dogodilo. Već dvije godina kasnije vojska od 150.000 vojnika predvođena sultanom Mehmedom II el-Fatihom je napala Bosnu i bez velikog otpora zauzela tvrdi grad Bobovac. Osmanska vojska je nakon toga vrlo brzo stigla do Jajca, prijestolnice Kraljevine Bosne, i nakon kratkotrajnog otpora zauzela je. Bosanski kralj Stjepan Tomašević je pogubljen zajedno sa svojim stricem, knezovima Pavlovićima i Kovačevićima, te ostalom zarobljenom visokom vlastelom. Na ovaj način je nestalo srednjovjekovne bosanske države. Venecija je tek poslije pada Bosne licemjerno pisala Firenci 14.6.1463. godine da je “pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo”. Padom Bosne Osmanlije su uništili posljednju značajniju državu na Balkanu i time su otvorili vrata ka daljnjim osvajanjima prema kršćanskoj Evropi.
Literatura:
-Hadžijahić, Muhamed, (1990), Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 43, Sarajevo: Izavačko-trgovinsko preduzeće „Bosna
-Imamović, Mustafa, (1998), Historija Bošnjaka, str. 77-79, Sarajevo: Preporod, Bošnjačka zajednica kulture
-Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 77, Sarajevo; Buybook
-Lejla Nakaš, Drago Župarić, Ana Lalić, Dženan Dautović, Esad Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae – povelje i pisma stare bosanske države, str. 72, 826-828, Sarajevo: Mladinska knjiga
