Bosna je postala meta učestalih križarskih pohoda krajem 12. vijeka, nakon što je Kulin ban optužen za herezu. Cilj je bilo iskorjenjivanje Crkve bosanske i njenih vjernika. U ovim križarskim pohodima cijela Bosna se branila, kako običan narod tako i visoko plemstvo i feudalci. Zbog konstante vanjske opasnost, Bosna je posebnu pažnju posvetila svojoj odbrambenoj snazi. Bosanski vitezovi su činili udarnu snagu, ponos i jamstvo bosanske države. Tokom stoljetnih borbi oni su izrasli u hrabre i moćne ratnike od kojih su strepili svi oni koji bi se sukobili sa njima. Srednjovjekovni ljetopisci bilježe da su bosanski vitezovi svojom pojavom kod stranaca izazivali, radoznalost, divljenje i strah. Jedan poljski ljetopisac je početkom 15. vijeka zapisao da su bosanski vitezovi 1412. godine u Budimu sudjelovali na turniru, koji je pripremio madžarski kralj Sigismund. Na turniru je sudjelovalo oko 1.500 vitezova sa 3.000 štitonoša iz dvanaest zemalja. Među ovim vitezovima sudjelovali su i bosanske vojvode Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić, bosanski kralj Stjepan Ostoja i drugi. Bosanske vitezove ljetopisac opisuje kao krupne, okretne, neustrašive, vične svakom oružju i kaže da im nije bilo ravnih u borbi među tolikim vitezovima.
Najznačajniji i najpoznatiji bosanski vladar srednjeg vijeka bio je Tvrtko I Kotromanić. Tokom njegove vladavine Bosna je dostigla najveći politički, teritorijalni i ekonomski razvitak u svojoj historiji. Put do ovog uspjeha nije bio lagan. Za razliku od svoga prethodnika bana Stjepan II, dolazak na vlast mladog bana Tvrtka I Kotromanića 1353. godine obilježila je nestabilna politička situacija. Nezadovoljna bosanska vlastela se pobunila protiv banske prevlasti, a ugarski kralj Ludovik I je zahtijevao od Tvrtka I da mu ustupi Hum zapadno od Neretve na ime ženinog miraza. Zbog toga je 1363. godine došlo do otvorenog sukoba između dva vladara. Ugarski vladar je poslao dvije križarske vojske na Bosnu.
Zgošćanski stećak – predstavlja jedan od najreprezentativnijih primjera pronađenih stećaka.
Nakon upješno završenog Prvog mletačkog rata, ugarski kralj Ludovik I je usmjerio svoju pažnju prema Bosni. Prvo je mladom banu Tvrtku I 1358. godine oduzeo dubrovački dohotak ne očekujući da bi moglo doći do sukoba sa bosanskim vladarom. Zatim je tražio da mu ustupi Hum zapadno od Neretve na ime ženinog miraza (kćerka Stjepana II Kotromanića, Elizabeta, udala se za ugarskog kralja Ludovika). Godine 1363., Ludovik I pokreće križarski pohod na Bosnu da bi istrijebio “nebrojeno mnoštvo heretika i patarena koji bijahu posve mah preoteli i gotovo istisnuli katoličku vjeru”. Naravno, kralj je započeo rat i iz političkih razloga jer je on Bosnu smatrao dijelom svoga kraljevstva, a Tvrtka svojim vazalom. U junu 1363. godine Ludovik šalje dvije snažne vojske na Bosnu. Već početkom narednog mjeseca ugarska vojska prevođena Ludovikom I je stigla do župe Plive (oko Jajca), i doživjela velik poraz pred tvrdim gradom Sokolom. Druga križarska vojska, koju je predvodio dvorski palatin Nikola Kata je napala sjeveroistočne oblasti Bosne, Usoru i Soli. Na njegovu stranu je prešao bosanski velmoža, Vlatko Vukoslavić, i njegov sin Pavle koji mu predaju utvrdu Ključ. Druga ugarska vojska je prodirala u Usoru sve do Srebrenika i nije uspjela zauzeti utvrdu zbog čega se morala povući sa mnogo poginulih vojnika. U jeku teške bitke nestao je i veliki ugarski kraljevski pečat. Ukrali su ga dvorjanici nadbiskupa Nikole, koji je kao kancelar ugarskog kralja imao dužnost da sastavlja kraljevske isprave i pečati ih. Za ovaj događaj Ludovik je napisao pismo: “Mi spomenuti Ludovik izjavljujemo svima kad je u našem bosanskom kraljevstvu prevladavalo nebrojeno mnoštvo heretika paterena (živeći) u zabludi prave vjere, onda smo mi, da ih iskorijenimo iz istoga našeg kraljevstva, osobno pošli skupivši silnu vojsku s jedne strane, a s druge smo strane poslali i uputili u Usoru našega kancelara časnoga u Kristu oca gospodina Nikolu, nadbiskupa ostrogonskog – koji je imao kod sebe oba napa vjerodostojna pečata (…). Ali, neki dvorjanici samoga gospodina nadbiskupa koji su bili određeni za čuvare našeg pečata s unaprijed smišljenom zloćom su ih ukrali.”
Prikaz viteškog turnira na stećku u Radimlji kod Stoca
Tako je mladi bosanski ban Tvrtko I Kotromanić uspio pobijediti moćnog i “najkšćanskijeg” vladara u Evropi, ugarskog kralja Ludovika I koji do tada nije znao za poraz. Od dolaska na vlast pobjeđivao je u svim bitkama, od srednje Evrope i Italije do Dalmacije i Bugarske.
Bosanska vlastela je 1366. godine pokušala svrgnuti sa vlasti Tvrtka I. On je uspio povratiti svoj politički položaj u Bosni, što svjedoči njegova povelja Dubrovniku od 1. juna 1367. godine gdje se tituliše kao “milošću Božijom ban bosanski”. Ove pobjede su pokazale njegove vojničke i državničke sposobnosti. Naredne decenije bosanski ban Trvtko I Kotromanić će započeti teritorijalno širenje Bosne osvojivši gornje Polimlje i Podrinje, Rašku, Hum te čitavu Dalmaciju sve do Šibenika uključujući otoke Hvar, Brač i Korčulu. Također se 1377. godine okrunio za kralja “Srbljem i Bosne i Primorju i Zapadnim stranam” i time je proglasio Bosnu kraljevinom.
Zbog svoje moći i značaja u Bosni, bosanska vojska se u izvornoj građi spominje kao “Slavna bosanska vojska” i “Slavna naša vojska”. Mletačka republika iskazuje poštovanje Tvrtku tako što ga upisuje u Zlatni knjigu počasnih građana sa cijelom njegovom porodicom. Bosanski vitezovi, kao snaga Bosne, su odigrali značajnu ulogu u odbrani samostalnosti srednjovjekovne bosanske države.
Literatura
-Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 128-129, Sarajevo
-Imamović, Enver, (1999), Historija bosanske vojske, str. 28, Sarajevo
-Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 74-75, Sarajevo: Preporod, Bošnjačka zajednica culture
-Klaić, Nada, (1994), Srednjovjekovna Bosna, str. 238-247, Zagreb: Eminex
-Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 71, Sarajevo: Buybook: Sarajevo
