Tokom vladavine Osmanskog carstva u Dalmaciji su nastali mnogi objekti islamske arhitekture (džamije, mezarja, turbeta, kule itd.). Nakon što je Mletačka republika krajem 17. vijeka osvojila područje skoro čitave Dalmacije, muslimansko stanovništvo je prognano, a vrijedni tragovi njihove kulturno-civilizacijske baštine su uništeni. Danas je sačuvano svega nekoliko objekata iz tursko-islamskog doba. Zadržani su nazivi toponima, lokaliteta, zaselaka i parcela, koji nose nazive po muslimanskim imenima i prezimenima.
Tokom prve polovine 16. vijeka osmanska vojska, pod komandom bosanskog namjesnika Gazi Husrev-bega, prodire na teritorij ugarsko-hrvatske države. Osvaja Krbavu i Dalmaciju, gradove i posjede. Nakon što su Bošnjaci predvođeni Gazi Husrev-begom osvojili Klis u Dalmaciji 1537. godine, formiran je Kliški sandžak i time je Bosanski ejalet na jugu obuhvatao prostor od Neumskog zaleđja do Velebita. U posjedu Mlečana je ostao priobalni pojas sa gradovima: Zadar, Split, Biograd, Trogir, Šibenik, Omiš, kao i jadranski otoci.
Na prostoru između Drave, Save, Dunava i Ilove je 1680. godine živjelo oko 115.000 muslimana, pretežno Bošnjaka, 72.000 Hrvata katolika, 33.000 Srba i 2.000 Mađara. U Lici su živjeli doseljeni Bošnjaci iz Bosne, uz nešto islamiziranih starosjedilačkih Hrvata. U Slavoniji je krajem 17. vijeka živjelo oko 70.000 katolika, oko 100.000 muslimana, uglavnom Hrvata i nešto malo doseljenika iz Bosne, Srbije, Turske i arapskih zemalja, zatim oko 30.000 pravoslavaca i oko 10.000 kalvina.
Uporedo sa osvajanjem Dalmacije i Like, osmanska vlast je već nakon Mohačke bitke 1526. godine poticala Bošnjake da nasele novoosvojene krajeve. Osim Dalmacije i Like, osmanska vlast je s ciljem učvršćivanja svoje vlasti naseljavala Bošnjake i po Slavoniji, Ugarskoj i Hrvatskoj. Bošnjačka kolonizacija ovih krajeva je također dovela do prihvatanja islama među tamošnjim starosjedilačkim stanovništvom. Žitavskim mirom 1606. godine, obezbijeđena je stabilizacija bošnjačke kolonizacije Ugarske i Like sve do Bečkog rata.
Vrijeme vladavine Osmanskog carstva u Dalmaciji i njihovo muslimansko naslijeđe je najmanje proučavani segment hrvatske historije. Skoro svi objekti islamske arhitekture i umjetnosti u Dalmaciji su uništeni, nakon što je ove krajeve zauzela Mletačka republika krajem 17. vijeka. Podaci o islamskim objektima u Dalmaciji su vrlo oskudni. Veći dio arhivske građe iz turskog doba je uništeno, a preostali fragmentalno sačuvani dokumenti su objavljeni.
Prema evidenciji Mešihata islamske zajednice u Republici Hrvatskoj za vrijeme turske vladavine na području Slavonije i Like bilo je izgrađeno 189 džamija i nekoliko desetina bogomolja na području Dalmatinske zagore i Makarskog primorja.
Vrgorska krajina
Godine 1477. Osmanlije su zauzeli Vrgorsku krajinu. Prvi muslimani ovdje su bili doseljenici iz Bosne i Hercegovine. U Vrgorcu je postojala jedna džamija u podnožju brda Matokit, na mjestu gdje se danas nalazi katolička crkva. Nije poznato kada je sagrađena džamija niti ko je njen osnivač. Na stijeni brda Matokit postojala je tvrđava, a u podnožju brda bila je munara. Sagrađena je od tesanog kamena, oktogonog oblika, visoka oko deset metara. Imala je šerefu, na vrhu alem sa polumjesecom i zvijezdom, u unutrašnjosti spiralne kamene stepenice. Jedan posjetilac je zabilježio 1851. godine da se divio ljepotama ove munare. Munara je srušena 1861. godine i na njenom mjestu sagrađen je zvonik. Pored munare se nalazila džamija koja je bila građena od tesanog kamena i pokrivena pločom.
Nakon što su Mlečani 1694. godine zauzeli Vrgorsku krajinu, oni su džamiju predali franjevcima , koji su je pretvorili u crkvu. Ovaj objekt je uništen 1913. godine i na njenom mjestu je sagrađena velika katolička crkva. Pored džamije se nalazio i jedan mekteb i mezarje, koji su uništeni prilikom rušenja crkve 1913. godine. Tako su zametnuti posljednji tragovi muslimana sa ovih prostora. Pored vjerskih objekata, za vrijeme osmanske uprave u Vrgorcu je sagrađeno više stambenih objekata koji su, kako se 1775. godine spominje, sagrađeni “na turski način” i poput kula na sprat. Do polovine 19. vijeka sačuvalo se dosta ovakvih objekata, ali su danas rijetki. Objekti su imali i puškarnice koje su služile i za odbranu od Mlečana. U Vrgorcu i okolini su zadržani nazivi pojedinih zemljišnih parcela: Saranč, Dizdarevac, Pod bostane i slično. Danas postoje nekoliko bunara koji nose naziv “saranč”, što potiče od arapske riječi “sahrandž”, što znači bunar.
U Vrgorskoj krajini do 1690. godine živjele su sljedeće muslimanske porodice: Arzalići, Atlagići, Begzadići, Cukarinovići, Ćerimagići, Dizdarevići, Efendići, Ibruljevići, Mujilovići, Papučici, Reisovići i Šabići. Atlagići, Cukarinovići, Dizdarevići i Šabići su bile ugledne i imućne porodice koje su u Vrgorcu imale značajnu ulogu u javnom životu ovog kraja. Cukarinovići su bili dizdari (zapovjednici) vrgorske tvrđave. Imali su kule u Vrgorcu i Zavojanima i velike posjede u Vrgorcu, Bunini, Krenini i Zavojanima. Dizdarevići su bili dizdari vrgorske tvrđave i imali velike posjede u Vrgorskoj krajini. Njihova kula je i danas sačuvana, a u blizini nje nalaze i dva bunara poznata pod nazivom “Dizdarevac”.
Pored spomenute četiri kule u Vrgorcu postoji i Kapetanovića kula. Ova kamena kula je bila visoka oko 12 metara i imala je prizemlje i tri sprata. Kula je sačuvana i danas. Stotinjak metara ispod kule nalazila su se dva bunara poznata u narod kao “turski bunari”. Šabići su bili bogata i ugledna porodica. Imali su velike posjede u Vrgorcu. Danas se u gradu nalazi jedna kula, poznata pod nazivom “Kula Mujage Šabića”. Sve navedene porodice su napustile Vrgorac nakon mletačkog osvajanja 1690. godine. U Vrgorcu je sačuvano više islamskih objekata nego i u jednom drugom kraju Dalmacije. Nakon mletačke okupacije sačuvano je u tvrđavama nekoliko kula zvanih “Avala”.
U Vrgorskoj krajini do 1690. godine živjele su sljedeće muslimanske porodice: Arzalići, Atlagići, Begzadići, Cukarinovići, Ćerimagići, Dizdarevići, Efendići, Ibruljevići, Mujilovići, Papučici, Reisovići i Šabići. Atlagići, Cukarinovići, Dizdarevići i Šabići su bile ugledne i imućne porodice koje su u Vrgorcu imale značajnu ulogu u javnom životu ovog kraja. Cukarinovići su bili dizdari (zapovjednici) vrgorske tvrđave. Imali su kule u Vrgorcu i Zavojanima i velike posjede u Vrgorcu, Bunini, Krenini i Zavojanima. Dizdarevići su bili dizdari vrgorske tvrđave i imali velike posjede u Vrgorskoj krajini. Njihova kula je i danas sačuvana, a u blizini nje nalaze i dva bunara poznata pod nazivom “Dizdarevac”. Pored spomenute četiri kule u Vrgorcu postoji i Kapetanovića kula. Ova kamena kula je bila visoka oko 12 metara i imala je prizemlje i tri sprata. Kula je sačuvana i danas. Stotinjak metara ispod kule nalazila su se dva bunara poznata u narod kao “turski bunari”. Šabići su bili bogata i ugledna porodica. Imali su velike posjede u Vrgorcu. Danas se u gradu nalazi jedna kula, poznata pod nazivom “Kula Mujage Šabića”. Sve navedene porodice su napustile Vrgorac nakon mletačkog osvajanja 1690. godine. U Vrgorcu je sačuvano više islamskih objekata nego i u jednom drugom kraju Dalmacije. Nakon mletačke okupacije sačuvano je u tvrđavama nekoliko kula zvanih “Avala”.
Imotska krajina
Osmanlije su zauzele Imotski 1493. godine. Na ovim prostorima nije bilo masovnog prelaženja na islam. Sam proces širenja islama je tekao mirnim putem. Kur’an izričito zabranjuje ikakvu prisilu u primanju vjere (“U vjeri nema prisiljavanja, pravi put se jasno razlikuje od zablude” – 2:256). Nakon osvajanja Imotskog kraja, Turci su u ovim krajevima naselili više muslimanskih porodica iz Hercegovine. Na jednom crtežu koji se čuva u Historijskom arhivu u Zadru, prikazana je jedna džamija koja je nalazila na Bazani ispod tvrđave Topane. Ona je bila pokrivena četverostrešnim krovom pod pločom, sa kamenom munarom visine oko 15 metara i sa šerefom. Ispod crteža džamije nalazi se natpis “moscea” ( ital – džamija). Nije poznato kada je nastala i ko je bio njen dobrotvor. Uz džamiju se nalazio mekteb i groblje. U imotskoj tvrđavi je postojala džamija koja je 1788. godine pretvorena u crkvu Gospođe od Anđela.
U selu Donja Glavina nalazilo se više čardaka, kula i jedna džamija, mekteb i groblje. Džamija se nalazila na prostoru današnje pravoslavne crkve. Navedeni objekti u Donjoj Glavini su sagrađeni krajem 15. ili u prvoj polovini 16. vijeka. Za vrijeme Kandijskog rata (1645-1669) muslimansko stanovništvo je uslijed progona pobjeglo u Banja Luku. Nakon što su Mlečani zauzeli ove krajeve, mletački providur Mocenigo je džamiju predao pravoslavcima, koji su je pretvorili u crkvu. Ova crkva-džamija je uništena oko 1775. godine kada je sagrađena nova crkva.
U obližnjem selu Proložac za vrijeme turske uprave su živjeli muslimani, koji su sagradili džamiju i mekteb. Izvjesni Halil ef., sin Memi ef. je bio 1629. godine imam, hatib i mualim u ovom selu. Osim sakralnih objekata, na prostoru Imotske krajine nalazilo se više kula, čardaka i ostalih stambenih objekata, koji su pripadali muslimanima. U polju kod Samardžića kuće sačuvani su ostali “turskih kula”. U Mikulića komšiluku postojala je kula koja je bila vlasništvo Zagorca Alije. Srušena je u drugoj polovini 20. vijeka. U Prološcu je sačuvana kula bega Dupčića. U istom selu je bio kameni most poznat pod nazivom “Šaranpov” i “Prološki most”, koji je uništen 1894. godine i na njegovom mjestu je sagrađen novi. Do prije nekoliko godina prilikom izgradnje ceste Imotski-Studenci u Prološcu uništene su ruševine jedne džamije.
U selu Grabovac nalaze se mnogi lokaliteti čiji nazivi svjedoče o prisustvu muslimana u ovim krajevima: Tursko groblje, Hodžin vrt, Turski bunar itd. U Vinjanima pored Imotskog, ispod fratarske zgrade, postoji danas jedno muslimansko groblje zvano Aramine. U Rašćanima kraj crkve stoji jedna stara čatrnja (saranč) koja potiče iz vremena Osmanlija. U Studencima na Alibegovcu, sačuvana je turska kula, koja je bila vlasništvo izvjesnog Ali-bega. U Krstaticama, na Počivalima, nalazi se grob Muhameda Modrine. U Visuću kod Udbine u Liki nalazilo se grobno turbe Halilbega Memibegovića iz 1601. godine, koje je porušeno 1815. godine. U obližnjem Zadvarju u vrijeme turske uprave sagrađene su četiri kule, džamija i mekteb, koje su kasnije srušene. Godine 1875. ustanici su zapalili tursku carinarnicu i opljačkali nekoliko kula. Godine 1899. zemljotres je uništio u Gorici kod Imotskog kulu Muhamed-age. Nakon što su Mlečani zauzeli Imotski 31.7.1717. godine muslimansko stanovništvo je pobjeglo u Hercegovinu, a neki čak i u Banja Luku. Oni muslimani koji su ostali su pokršeni.
Makarsko primorje
Osmanlije su zauzele Makarsko primorje 1498. godine. U Makarskoj je u 16. vijeku bilo stalno naseljenih muslimana, koji su imali svoje kuće i groblja. Makarska je za vrijeme turske uprave bila kasaba, sa ograđenim bedemima i visokim utvrđenim kulama. Ovdje je polovinom 16. vijeka živio i djelovao poznati turski neimar Hajrudin, graditelj Starog mosta u Mostaru i tvrđave i kule u Makarskoj. U Makarskoj je za vrijeme turske vladavine bilo sjedište emina (povjerenik), nazira (kontroler) i raznih službenika. Godine 1629. jedan musliman je ušao u crkvu u Makarskoj i proučio ezan, zbog čega su ga svećenici istjerali. U Zabiokovlju i Primorju je sagrađeno više džamija, mekteba i drugih objekata kao što su: turbe, most, musafirhana, han itd. U Makarskoj primorju je u ovom razdoblju živjelo više obrazovanih muslimana: kadija, naiba, hodža, hatiba, imama, mualima, emina, nazira. Tu su živjeli i pisci, koji su se bavili prepisivanjem raznih djela iz islamistike i drugih nauka. Neki od njih su se bavili i alhamijado književnošću, koja je bila prisutna u Bosni. U Imotskoj krajini u 17. vijeku nastala je čuvena balada Hasanaginica koja je prevedena na više svjetskih jezika.
Nakon konačnog zauzimanja Makarskog primorja od strane Mlećana 1684. godine muslimansko stanovništvo je prognano, a svi sakralni i nadgrobni spomenici su uništeni. Jedino su sačuvane kule, čardaci i ostali stambeni objekti, od kojih neki i danas postoje.
Drniš
Drniš se nalazi sjeverozapadno od Šibenika. Bio je u sastavu Osmanskog carstva od 1522. do 1683. godine. Nakon što su Osmanlije osvojile Drniš, 1530. godine, zabilježeno da je u varoši Drnišu bilo 14 muslimanskih i 16 kršćanskih kuća. Prema popisu iz 1540. godine, broj muslimanskih kuća porastao je na 21. Drniš je tokom 17. vijeka prerastao iz varoši u kasabu, koja je bila važno trgovačko središte.
U Drnišu su u tom razdoblju podignute četiri džamije sa munarama i još jedna džamija bez munare u gradskoj tvrđavi. Danas je sačuvana jedna munara na prostoru zvanom “Gradine” i ostatak džamije. Građena je od klesanih kamenih blokova i visoka je 12 metara. Ovo je jedina sačuvana munara u Hrvatskoj iz vremena turske vladavine. Munara je više puta obnovljana tokom 20. vijeka.
Poslije mletačkog osvajanja Drniša, ostale su sačuvane dvije džamije, džamija Šahin-age Terzibalića, koja je pretvorena u crkvu sv. Barbare, a džamija Halil-hodže u crkvu sv. Ante. Iako je Halil-hodžina džamija adaptirana u crkvu, do danas je sačuvano par izvornih oblika u osnovi sjevernog i južnog zida džamije, tambura sa kupolom i nekoliko elemenata iz unutrašnjosti objekta. Džamija Halil-hodže je jedna od tri sačuvane džamije u Hrvatskoj iz vremena Osmanske vladavine. Sagrađena je početkom 17. vijeka i pripada stilu jednoprostornih potkupolnih džamija. U crkvi sv. Barbare, također su sačuvani neki elementi nekadašnje džamije Šahin-age Terzibalića. Ovaj objekt je nastradao u udaru groma krajem 18. vijeka.
U blizini Halil-hodžine džamija sagrađena je i sahat-kula koja je nakon zauzimanja Drniša 1648. godine premještena u Šibenik i ugrađena u zvonik crkve sv. Ivana. Preko puta Vranske tvrđave nalazi se han izgrađen u prvoj polovini 17. vijeka, a podigao ga je Jusuf-paša Mašković, rodom iz Vrane.
Klis
Klis se nalazi u Splitskom zaleđju. Godine 1537. vojska Gazi Husrev-bega zauzima Klis i od tada postaje važno vojno uporište u sastavu Kliškog sandžaka. Ubrzo poslije pada Klisa pod osmansku vlast sagrađena je u naselju vojna tvrđava. Unutar tvrđave je izgrađena džamija. Nakon što su Mlečani zauzeli Klis 1648. godine džamija je pretvorena u crkvu sv. Vida. Uništena je munara, ali osnovna koncepcija i konstrukcija objekta je ostala ista do danas. Nad ulazom u crkvu, na mjestu nekadašnje mihrapske niše, nalazi se latinski natpis postavljen 1743., koji glasi: „Što pobožnost sagradi, pobožnost i sačuva.“ Izvan kliške tvrđave, i danas stoji česma, koja je nastala u isto vrijeme kao i džamija. Česma je jedinstvena po zasvedenom kamenom trijemu što je izdvaja od uobičajenog turskih česmi. Građena je u obliku cisterne dimenzija 5,50 x 4,50 m.
Karlovačkim sporazumom 1699. godine utvrđene su sjeverne i zapadne granice Bosanskog ejaleta. Nakon konačnog osvajanja Dalmacije i Like, Mlečani su se pridržali latinske izreke “Cuius regio, eius religio” – “Čija je zemlja, toga je i vjera” i protjerali skoro sve muslimane sa ovih prostora. Oni koji su ostali, morali su se pokrstiti. Sakralni i nadgrobni spomenici, koju su ostali iza Bošnjaka Dalmacije, su uništeni, a neke džamije su pretvorene u crkve.
Literatura
Buturac, Josip, (1970), Katolička crkva u Slavoniji za turskoj vladanja, str. 54, Zagreb: Katolička sadašnjost
Hadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta, geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, str. 119-121, Sarajevo: Izd. trgovinsko preduzeče ‘Bosna’
Hasandedić, Hivzija, (2017), Muslimanska baština Bošnjaka II: Herceg-Novi i okolina, Vrgovac i okolina, Imotska krajina, Makarsko primorje, Zapadna Hercegovina, str. 37-79, Sarajevo: Dobra knjiga
Imamović, Mustafa, (1998), Historija Bošnjaka, str.235, 243, 257
Karač, Zlatko, Mjesta islamske molitve. Osmanske džamije, tekije i mezari u Hrvatskoj // Hrvatska revija, 15 (2015), 2; str. 96-104
Prpa, Frane, (2020), Osmanska i barokna arhitektura grada Drniša, str. 7, 16-20, 69, Split: Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet
Talundžić, Abdulah, „Ostaci ostataka islamske arhitekture u Dalmaciji“, Most – časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, broj 172, Mostar, 2004
Zdravković, Ivan M. „Džamija i česma na Klisu“, Naše starine, 1957, str. 294-297
Zijad Šehić, Ibrahim Tepić, (2002), Povijesni atlast Bosne i Hercegovine, str. 57, 59, Sarajevo: Sejtarija
