Moderno proučavanje historije i metode historiografije započelo je u 19. stoljeću, a historija Bosne i Bošnjaka se značajnije proučavala u odnosu na raniji period. S obzirom da je ovaj period obilježen širenjem nacionalne propagande u Bosni i Hercegovini, njezina historija je postala meta falsifikovanja od strane srpskih i hrvatskih historičara, naročito o pitanju etniciteta i nacionalnosti. O ovoj temi se možda najviše lomilo koplja u južnoslavenskoj historiografiji u posljednjih stoljeće i po. Uprkos neosnovanim i apsurdnim tvrdnjama o “srpstvu” i “hrvatstvu” srednjovjekovne Bosne, historijski dokumenti iz tog perioda dokazuju suprotno. Srednjovjekovni izvori predstavljaju prvorazredne historijske izvore za proučavanje historije Bosne i Hercegovine i služe kao čvrst argument da Bošnjaci predstavljaju posebnu narodnu cjelinu, koji su se kroz historiju tako i osjećali.
Terminologija srednjovjekovne Bosne je slabije proučavan aspekt bosanskog srednjovjekovlja. Govoreći o srednjovjekovnom terminu dobri Bošnjanin, koji se susreće u mnogim dokumentima iz tog perioda, mnogi srpski i hrvatski historičari smatraju da ono ne označava nikakvu nacionalnu ili etničku pripadnost, nego jednostavno predstavlja geografsku odrednicu za stanovništvo uz rijeku Bosnu. Često se nude i drukčija rješenja za značenje ovog termina kao npr. da predstavlja etičku, socijalnu, stalešku pripadnosti i sl.
Slaveni su naselili Bosnu i okolne zemlje u 6. i 7. stoljeću. Slavenska srpska i hrvatska plemena su došla poslije prvog vala slavenskih doseljavanja. Srpska plemena Slavena su se naselila na području južno od rijeke Dunav u Raškoj, a kasnije se širila prema jugoistoku. Hrvatska plemena Slavena su se naselila na Jadranu i gornjem Pounju i kroz srednji vijek su se kretala prema sjeverozapadu. Područje rijeke Bosne su naselila slavenska plemena koja su se kasnije prozvali Bošnjani. Veći dio 12. stoljeća Bosna je bila u sastavu Bizantskog i Ugarskog carstva i drugih južnoslavenskih zemalja. Vladavina bana Borića (1154-1164), prvog po imenu poznatog bana Bosne, obilježili su ratovi protiv Bizantija. Godine 1164. Bosna potpada pod njihovu vlast i tom prilikom Mihajlo Antrijalski, budući carigradski patrijarh, u svome govoru iz 1167. godine kaže: “i Hrvat i Bosanac neka budu upisanu u tablice Romeja (Bizantinaca)”. Bizantijska vladavina trajala je do 1180. godine kada se Bosna politički osamostavljuje u vrijeme Kulina bana.
Ivan Kinam, bizantijski pisac iz 12. stoljeća, govoreći o Bosni i banu Boriću ističe da “Bosna nije podložna velikom županu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja.” Ovaj važan dokument svjedoči da je Bosna već u 12. stoljeću predstavljala zasebnu teritorijalno-političku.
U ranom srednjem vijeku nemamo mnogo izvora koji spominju ikakva etnička imena na prostoru današnje Bosne. Često se pogrešno dovodi u pitanje jedan podatak iz franačkih anala Einharda koji opisuje ustanak panonskog kneza Ljudevita (818-823). U ovom analu govori se o bijegu Ljudevita Posavskog k “Srbima”. Na osnovu ovog zapisa mnogi srpski historičari, kao što je Sima Ćirković, tvrde da je Bosna u 9. stoljeću srpska. Hrvatska historičarka Nada Klaić smatra da franački hroničar ovdje govori o današnjem i ondašnjem nazivu Srb koji se nalazi na stoljetnom unskom putu koji je u tom period predstavljao posebnu hrvatsku župu. Osim toga, ovo naselje i njen naziv postoji i danas. Spomenuto naselje nema nikakve veze sa Srbima zbog toga što oni nikada nisu bilu prisutni na području sjeverne Dalmacije u srednjem vijeku. Do 1528. godine stanovništvo Srba i okolice sačinjavali su isključivo Hrvati iz plemena Lapčana. Godine 1551. general Ivan Lenković je javio kralju Ferdinandu da su Turci izveli iz unutrašnjosti Turske više hiljada Morlaka ili Vlaha i da su se naselili oko mjesta Srba i na Kosovo polje kod Knina. S tim Vlasima su vjerojatno došli i pravoslavni kaluđeri koji su osnovali pravoslavni samostan. Treba napomenuti da je hrvatski lingvista Petar Šimunović utvrdio da porijeklo imena ovog naselja potiče od stare hrvatske riječi “serbati” koji označava vrelo rijeke Une gdje se i nalazi naselje. Danas postoje mnoga sela u Hrvatskoj sa prefiksom “Srb” kao što su Srbani (kod Pule) i Srbinjak, oba u Istri, koja očito nemaju veze sa srpskim imenom. Istarski razvod iz 13. stoljeća spominje ime Srbar, što znači izvor vode.
Britanski historičar Noel Malcolm smatra da: “Na pitanje da li su stanovnici Bosne bili Hrvati ili Srbi 1180. godine se ne može odgovoriti iz dva razloga: – prvo, zato što ne posjedujemo dokaze, – drugo, pitanje nema smisla. Možemo reći da je većina bosanskog teritorija u sedmom vijeku bila okupirana od strane Hrvata ili barem od Slavena pod hrvatskom upravom; međutim ta odrednica je bila plemenske prirode, koja nije imala nikakvog ili gotovo nikakvog značenja pet vijekova kasnije. Bosanci su bili općenito bliži Hrvatima tokom svoje religijske i političke historije; ali primjenjivati modernu oznaku hrvatskog identiteta (nečeg što je konstruisano u bliskoj prošlosti na bazi religije, historije i jezika) na nekoga iz tog period bi bio anahronizam. Jedino što se sa sigurnošću može reći o etničkom identitetu Bosanaca je ovo: Oni su bili Slaveni koji su živjeli u Bosni.”
Štaviše u nijednoj povelji u srednjovjekovnoj Bosni ne spominju se Srbi i Hrvati. Često se pogrešno tumači dvije povelje bosanskog bana Mateja Ninoslava iz prve polovine 13. stoljeća gdje se pominju “Srblji i Vlasi”. U knjizi “Codex diplomaticus regni bosnae” navedeno je sljedeće mišljenje o Ninoslavovim poveljama: “Današnji stav historiografije jeste da se radi ne o etničkom oslovljavanju stanovništva Bosne i Dubrovnika, nego o nekorigiranom starijem formularu, preuzetom iz Srpske diplomatičke kancelarije. U prilog tome govori i činjenica da se nikad ni prije ni kasnije ovi nazivi ne nalaze u dubrovačkim ili bosanskim poveljama, ali je zabilježeno njihovo prisustvo u određenim poveljama velikog župana Srbije Stefan Nemanje”.
Stanovnici Bosne su imenovani kao “dobri Bošnjani”, o čemu ima više primjera u raznim poveljama, spisima i ostalim dokumentima koji su pisani u Bosni, Dubrovačkoj republici i od strane Rimske Kurije između 13. i 15. stoljeća. U latinskoj redakciji koriste se pojmovi Bossinensis, Bossnenses–Bossinensium, Bossignanus–Bosignanis, Bosignani, a u staroslavenskom redakciji povelja koristi se pojam Bošnjanin, često sa prefiksom dobri.
Etnonim Bošnjanin prvi put se spominje u carskoj tituli bizantijskog cara Manojla Komnena 1166. godine. Mihajlo Antrijalski, budući carigradski patrijarh, u svome govoru iz 1166. godine kaže da: “i Hrvat i Bosanac neka budu upisanu u tablice Romeja (Bizantinaca)”. U domaćim bosanskim izvorima ovaj etnonim se prvi put spominje u jednoj povelji, napisana u Milama kod Visokog oko 1326. godine, u kojoj bosanski ban Stjepan II Kotromanić potvrđuje knezu Vukoslavu dvije župe i dva grada za “vjernu službu”. Na kraju povelje se kaže: “I zato dadosmo knezu Vukoslavu one župe, za njegovu vjernu službu, a one su župe bile nevjerne i stale su protiv nas, uz Hrvate. A tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjani – tepčija Radoslav s bratijom, knez Dabiša s bratijom, knez Dragoš s bratijom, župan Krška s bratijom, od Zagorja župan Poznan s bratijom, od Rame knez Ostoja s bratijom, od Uskoplja Hrvatin Vučković s bratijom, od Usore vojvoda Vojko s bratijom, Branoš Čerpnić s bratijom, od Soli župan Budoš s bratijom, čelnik Hlap s bratijom, od Trebotića župan Ivahn s bratijom. A tomu je pristav od Dvora Vuk Štitković, vojvoda bosanski, a drugi je Vitan Tjehoradić.”
Iste godine ban Stjepan II izdaje novu povelju kojom daje velikom knezu Grguru Stjepaniću u nasljedstvo pet sela za uslugu što mu je sigurno doveo buduću suprugu iz Bugarske. Na kraju povelje su imenovani svjedoci: “A tomu su svjedoci dobri Bošnjani: tepčija Radosav i s bratijom, Hlap i s bratijom, Vuk Štitković, vojvoda bosanski, s bratijom, knez Dabiša Berojević s bratijom, knez Dragoš Zorinović s bratijom, od Zagorja župan Poznan Purićić s bratijom, od Neretve Vuk Vučković s bratijom, od Rame knez Ostoja Pribojević s bratijom, i Soli župan Budoš i s bratijom, a od Trebotića župan Ivahn i s bratijom, Goisav Obradović i s bratijom. A tomu je pristav od Dvora Vukosav, sin tepčije Radosava.”
U povelji bosanskog kralja Stjepana Ostojića u kojoj potvrđuje povelje ranijih vladara Dubrovnika datirana 5. marta 1419. godine poručuje se: “A tomu su svjedoci naši dobri Bošnjani od Bosne vojvoda Petar Pavlović s bratijom i vojvoda Kovač Diničić s bratijom i knez Batić Mirković s bratijom; od Humske zemlje vojvoda Ivko Semković s bratijom i vojvoda Pavo Jurjević s bratijom; od Donjih kraja knez Juraj Vojsajić s bratijom (…)”.
Prema navedenih poveljama jasno se vidi da se etnonim dobri Bošnjanin u srednjem vijeku odnosio na stanovnike svih oblasnih područja Bosne (Usora i Soli, Donji kraji, Humska zemlja, Uskoplje itd.), bez obzira na religiju, a ne samo na uže jezgro oko rijeke Bosne.
U ovim poveljama bosanski vladari su navodili dobre Bošnjane kao svjedoke. Oni su bili utjecajna vlastela koji su djelovali kao savjetnici na dvoru bana/kralja. Vlastela je služila kao jamac da će se pravni akt povelje izvršiti, i obično se zaklinju na sadržaj povelje sa banom. Šta god vladar čini, mora dobiti pristanak svoje vlastele. Pored toga i pripadnici Crkve bosanske su sebe nazivali “dobrim Bošnjanima”.
Čak i Dubrovačka republika u svom diplomatskom rječniku stanovnike Bosne dijeli na dva društvena sloja: Bošnjane ili Slavene i Vlahe. Dubrovčani su 1361. godine dali Malom vijeću odobrenje, da se izda so ljudima (Bošnjanima) i Vlasima, bosanskog bana i oblasnog feudalca Sanka Miltenovića. Dana 2. jula 1376. godine spominje se u jednom pismu dubrovačkog kneza, u vezi sa uzimanjem u najam ljude za prijenos olova iz Bosne u Dubrovnik, Vlasi i Bošnjani (Vlachi et Bosgnanini). Dubrovčani se također žale da njihove trgovce u Bosni napadaju Vlasi i Bošnjani (… da quelli Vlachi et Bosgnani…).
Naziv Bošnjanin za stanovnike srednjovjekovne Bosne se javlja mnogo češće od srpskog imena i čak ga potiskuje iz Raške i Huma, odnosno iz oblasti koji su prvobitno bili u sastavu srpske države, a tek u 14. stoljeću ušli u sastav Bosne. Također, etničke grupe u Bosni su nastali na osnovu vjerskih odnosa za vrijeme vladavine Osmanlija.
Marko Šunjić smatra da “srednjovjekovni Bosanci se nigdje njezinog imena ne odriču niti se zaklanjaju iza šire slavenske pripadnosti; štoviše, oni svoje bošnjaštvo svugdje samouvremeno ističu i zapisuju”. Za robove koji su kupljeni u Bosni kaže se da su “de genere et natione Bossinensium”. Bošnjani svoju vjeru nazivaju “vjera bosanska”, a crkvu “Crkva bosanska”. Mnoga roba (nakit, posuđe, oružje, odreća…) koja je napravljena u Bosni često nosi prefiks “bosanski”: “bosanski štitovi (scutum bosnensi), lukovi od bosanske tisovine (arcus de nasso de Bosna), bosanske srebrne kašike (coclearia de argento ad morem bosnensem), pozlaćene bosanske srebrene tacne velike i male (taze de Bosnia indorade, grande e picole), bosansko srebreno prstenje s kamenjem, (anelli d’arzento lavor de Bosna cum padre dentro), bosanski srebrni pojasevi (centura argenti ad modum bosnensem laboratam), bosanski kožni pojasevi ukrašeni srebrom (corigia de argento ad morem bosnensem) bosanski groši (grossi bosnexi), bosansko platno (tella bosnexe, tella da Bosna), plahte od bosanskog platna (lenzuoli de tella bosnexe), ženske haljine bosanskog kroja (chamisa da dona a ala bosnexe; vestis blava a dona facta ad modum Bossine), itd. Zbog trgovačkog utjecaja iz Bosne u mnogim dalmatinskim gradovima često se pojavljujuju imena bosanskih vladara i vojvoda: Gruba, Tvrtko, Daboša, Ostoja i Sandalj.”
Godine 1354. ban Tvrtko I u Milama kod Visokog izdaje svoju prvu povelju kojom knezu Vlatku Vukoslaviću potvrđuje vjeru gospodsku. Tvrtko I se sa svojoj majkom kneginjom Jelenom prisegao knezu Vlatku sa dvanaest dobrih Bošnjana: “prvo gospođa banja mati, drugo gospodin ban Tvrtko, treće kaznac Boljeslav, četvrto tepčija Ivahn, peto knez Vlaj Dobrovojević, šesto vojvoda Purća, sedmo knez Mrkoje, osmo župan Crnug, deveto knez Vladislav Obradović, deseto župan Vučihna Tepčić, jedanaesto knez Mastan Bubanić, dvanaesto knez Vlatko Obrinović, trinaesto knez Bogdan Bjelahnić.” Aleksandar Solovjev smatra da ovdje ban Tvrtko sebe ubraja u ovih dvanaest dobrih Bošnjana, jer “inače vlastele ima samo 11, a po običaju trebalo je da se zakunu njih 12”.
Bosanski kralj Tvrtko II Kotromanić 16. augusta 1420. godine izdaje povelju u Podvisokom kojom potvrđuje Sandaljevu kupoprodaju Konavala i tom prilikom spominje svoje “prve praroditelje, gospodu kraljeve bosanske”.
Prilikom sklapanja mira Radosava Pavlovića sa Dubrovnikom u svojoj povelji koja je izdata u Dubrovniku 25. oktobra 1432. godine on poručuje sljedeće: “I zato mi, gospodin vojvoda Radosav Pavlović i sin mi knez Ivaniš, dajemo na znanje svakomu čovjeku komu bude prilika i pred čije lice ovaj naš list otvoren dođe bilo pred (…) gospodina kralja Tvrtka bosanskoga ili inoga Bošnjanina, bilo gospodina srpskoga, bilo Latinina, ili druge vrste čovjeka (…).”
Bosanske vojvode Petar i knez Nikola Pavlović 1454. godine potvrđuju privilegije Dubrovačkoj republici i u pismu, koje je napisano 15. jula u Borču iste godine, izjavljuju na početku: “i zato mi, gospodin vojvoda Petar i knez Nikola, dajemo na znaju svakomu čovjeku (…), bilo pred kralja bosanskoga (Stjepan Tomaš) ili nekog drugog Bošnjanina,, ili pred gospodina srpskog ili latinskog ili druge vrste čovjeka.” Fraza “pred kralja bosanskoga ili nekog drugog Bošnjanina” je veoma važna s obzirom da su u navedena dva dokumenta bosanski kraljevi (Tvrtko II i Stjepan Tomaš) predstavljeni kao Bošnjani, zato što se u Bošnjane podrazumijevaju i kraljevi. Slično obraćanje u ovom dokumentu se više puta pojavljivalo u srednjovjekovnim bosanskim izvorima. Ovo je vjerovatno bila ustaljena fraza u Bosni.
Bosanski kralj Tvrtko II Kotromanić 1440. godine poslao je delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Jageloviću (Władysław III Warneńczyk) (1440-1444) za ugarskog vladara. O bosanskom poslanstvu biograd kralja Vladislava je zapisao: “Dođe i od kralja bosanskoga sjajno poslanstvo odličnih muževa. Ovi su ispričavši porijeklo svoga plemena isticali, da su Bošnjaninom isti pradjedovi bili, koji i Poljakom, te da im je zajednički jezik, koji govore.”
Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je 1461. godine poslao pismo papi Piu II u kojem traži njegovu vojnu pomoć protiv Osmanlija: “(…) Obaviješten sam da turski car Mehmed misli do idućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je sve potrebno pripravio. Tolikoj sili ja sam ne mogu odoljeti. Molio sam Ugre i Mlečane i Đurđa Arbanasa (Kastriotu) da mi u ovoj nevolji priteku u pomoć, što molim i tebe. Ja ne tražim zlatnih brda, ali bih rado da moji neprijatelji i moji podanici znaju da mi neće uzmanjkati tvoja pomoć. Ako Bošnjani vide da neće u ovom ratu biti sami, nego da će im i drugi pomoći, hrabrije će vojevati, a neće se ni Turci usuditi da prodru u moje zemlje, gdje su ulazili veoma teški, a tvrđave na mnogim mjestima nedobitne i ne dopuštaju da se tako lahko uđe u moje kraljevstvo. (…) Ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se, inače ću propasti i moja će propast povući za sobom mnoge druge.”
Osim domaće historijske građe, latinska historijska građa stanovnike Bosne također naziva Bošnjanima (Bossinensis, Bossnenses-Bossinensium, Bossignanus-Bosignanis, Bosignani). Ova historijska građa obuhvata inkvizitorski spise napisane od strane Rimske Kurije između 1250. i 1461. godine, a to su uglavnom teološke rasprave sa pripadnicima Crkve bosanske i drugi tekstovi kojima se prikazuje njihovo vjersko učenje.
Jedan od prvih takvih rasprava je vođena 1250. godine između Pavla Dalmatinca (1170./1175. – 1255.), franjevca, teologa, profesora kanonskog prava u Bolonji, i jednog neimenovanog “bosanskog patarena”, tj. pripadnika Crkve bosanske. Ovaj dokument predstavlja jedini latinski spis katoličke provencijencije koji direktno raspravlja o bosanskim krstjanima. Rasprava nema velikog literarnog značaja, ali je Rimskoj Kuriji bila koristan izvor za proučavanje vjerskog učenja bosanskih krstjana i općih prilika u Bosni. Osim toga, dokument je važan s obzirom da u drugom poglavlju “O nasljednicima svetog Petra” Pavao Dalmatinac izjavljuje da Crkva bosanska ne sadrži pravu katoličku vjeru i da: “Nisu u Bosni svi narodi. A jasno je cijelom svijetu da su Bošnjani, koji su vas primili, u vama primili otpadnike (…).” U sedmom poglavlju “O stvaranju”, rimokatolik kaže: “Kakve li mrske zablude, koju proklinje Sveto pismo i cijeli svijet! I samo Bošnjani tako drže.”
Detaljni podaci o bračnim običajima srednjovjekovne Bosne su sačuvani u spisu Dubia fra Bartona de Alverna, generalnog vikara bosanskih franjevaca. To su ustvari Upiti bosanskih franjevaca o određenim pitanjima u vezi s praktičnom djelatnošču prema Bošnjanima koje je fra Barton predao papi Grguru XI. 1373. godine. Vikar se potužio papi: “(…) budući da Bošnjani uzimaju žene pod uvjetom ‘ako mi budeš dobra’ i s nakanom da će ih otpustiti kada im se svidi, i to je očito, jer od sto jedva da jedan zadrži prvu, izuzevši obraćenika, pita se: može li se zvati pravom ženidbom, jer iako se opslužuju svečanosti vjenčanja i kane zakonito živjeti, ipak neže da se obvežu na trajnu (ženidbenu) vezu, nego uvijek zadržavaju (rečeni ‘uvjet’). Odgovaramo da (…) nema sumnje da je ženidba ništetna pod ovim uvjetom, koji je protiv biti ženidbe među njima. (…) budući da neki Bošnjani ne žele sklopiti (brak) prema Božjoj zapovjedi, pita se trebamo li ih krstiti ako se žele obratiti (na katoličku vjeru), ili ih odriješiti. Odgovaramo: da, jer neće primiti crkvene sakramente prema Božjoj zapovijedi i obredu Crkve, ne smatraju se katolicima ni podložnicim Crkve i, dosljedno, ne smije ih se krstiti (…) mogu li se odriješiti oni koji Bošnjanima donose oružje ili drugi koji ga ondje prave? Odgovaramo da oni koji Bošnjanima donose oružje ili drugi koji ga u Bosni prave mogu biti odriješeni po spomenutoj braći (franjevcima) u snazu povlastice (…) ako se Bošnjanka ili nevjernica udana za nevjernika zatim obrati (na katoličku vjeru) i uda za katolika, ali ako se taj (prvi muž) nevjernik obrati (na katoličku vjeru) poslije negoli se je udala (za katolika), treba li se tu (već obraćenu i za katolika udanu Bošnjanku) prisiliti da se vrati prvomu (mužu), budući da je bez razloga (od njega) otišla? (…) Stoga na članak odgovaramo da se Bošnjanka ili nevjernica udana za nevjernika i koja je polsije obraćena ne smije udati za katolika ako rečeni muž nevjernik pristaje s njom stanovati, dakako bez povrede Stvoritelja i kršćanske vjere, a isto tako da je (muž nevjernik) ne navede na veliki smrtni grijeg. (…) Ali jer (je) Bošnjani sklapaju pod izričitim uvjetom koji se protivi biti ženidbe, kako je gore rečeno, tj. da se Bošnjanka udana za nevjernika, a poslije obražena (!) može dopušteno udati za katolika, alia ko se je obratila poslije nego se udala (za katolika) nipošto ju se ne smije siliti da se vrati prvomu, budući da između njih (tj. muža nevjernika i žene nevjernice) nije bila zakonita ženidba zbog priključenog uvjeta.”
Tokom prve polovine 14. stoljeća u Bosni su se odvijali sporovi između franjevaca i dominikanaca u vezi sa inkvizicijskim pravima i propovjedanjem križarskog rata protiv pripadnika Crkve bosanske. S tim u vezi, avignonski papa Ivan XXII. pismom od 1. juna 1327. godine u korist bosanskih franjevaca presuđuje spor franjevaca i dominikaca, stavljajući izvan snage pismo kojim je 1. februara iste godine, na intervenciju Mateja Zagrepčanina, provincijalu ugarskih i hrvatskih dominakanaca odobio “da preko odgovarajuće braće koju je on postavio, protiv svih transsilvanaca, Bošnjana i Slavena, koji su bili heretici, učini da se krst propovijeda po cijelom kraljevstvu Ugarskoj (i Hrvatskoj)”, jer tada dominikanci nisu imali dokumenti kojim se potvrđuju inkvizitorska prava stečena 1330-tih godina. Peregrin Saksonac, prvi bosanski vikar (1340.-1349.) je prema jednom savremenom izvještaju obratio mnoge pripadnike Crkve bosanske: “Patarene, također, za njima i Bošnjane, od zablude je odbio Peregrin Veliki“.
Kraljevska titula “kralj Srbljem”
U kraljevskim titulama bosanskih kraljeva pojavljuje se, između ostalog, i pojam “kralj Srbljem”, koju je prvi počeo korisiti upravo kralj Tvrtko I 1378. godine. Mnogi srpski historičari smatraju da bosanske kraljevske titule predstavljaju etničko oslovljavanje Bosne, što je naravno netačno. Tvrtko je bio potomak srpske dinastije Nemanjića preko očeve majke i kao jedini nasljednik ove porodice i imao je pravo da naslijedi srpsku krunu, pored bosanske, koji je naslijedio od strica. Pojam “kralj Srbljem” u titulama označava srpski narod iz Raške nad kojima su vladali bosanski vladari još od 1373. godine, kada je Tvrtko I osvojio ove krajeve od Nikole Altomanovića.
U prilog tome govori i činjenica da je sve dok Raška, gdje su živjeli Srbi, nije ušla u sastav Bosne, bosanski banovi u svojim titulama nikada nisu uvrštavali Srbe kao što je to bio slučaj sa Tvrtkom I. Sve do Tvrtkovog krunisanja, banovske titule su glasile jednostavno “ban Bosne” i sl. U pojedinim bosanskim kraljevskim titulama naziv “Srbljem” je izbačen iz titule i zamijenjen s toponimom “kralj Raške”, što očigledno znači da etnička oznaka Srblji predstavlja stanovnike Raške.
U povelji od 1385. godine kojom kralj Tvrtko I potvrđuje Mlečanima sva prava u Kotoru, on se tituliše kao “kralj Raške, Bosne, primorskih krajeva, itd.” Nakon Bitke na Kosovu 1389, kralj Tvrtko I Kotromanić izdaje povelju Trogiranima o pobjedi bosanske vojske nad Turcima na Kosovu i tom prilikom on se tituliše kao “kralje Raške, Bosne i Primorja itd.” Istu titulu možemo vidjeti u povelji grad Šibeniku godinu dana kasnije, kao i kod mnogih drugih bosanskih kraljeva. Primjera radi, srpski vladar Dušan Nemanjić u 14. vijeka se tituliše kao, između ostalog, car Grka, što ne označava njegovu etničku pripadnost ili etničko oslovljavanje Srbije, nego znači da on vlada nad Grčkom gdje su, naravno, živjeli Grci. Ista stvar važi i za titulu “kralj Srbljem”.
Važno je obratiti pažnju na Tvrtkovu svečanu kraljevsku povelju Dubrovniku iz 1378. godine. U ovoj povelji kralj Tvrtko I obećava kako će među Bosnom i vlastelom Dubrovnika biti “vjerna i svesrdačna ljubav, kakvu su imali s njima praroditelji i roditelji kraljevstva mi gospoda srpska i bosanska.” Tvrtko I ovdje govori o svome porijeklu, odnosno o svojim praroditeljima koji su bili Srbi (gospoda srpska) i Bošnjani (gospoda bosanska). Već je poznato da je Tvrtko I potomak bosanske dinastije Kotromanić sa očeve strane i srpske dinastije Nemanjić sa bakine strane. Dakle, Tvrtko jasno razlikuje Bošnjane od Srba i navodi ih kao dva različita naroda. On je potomak dvije različite gospode i dvije različite dinastije (gospoda srpska – Nemanjići i gospoda bosanska – Kotromanići). Ako je Tvrtko I etnički Srbin, onda on ne bi imao potrebu da svoje pretke posebno naziva “gospodom bosanskom”, pored “gospode srpske”. Ovakve riječi možemo pronaći i nekim drugim bosanskim kraljevskim poveljama. U svim ima isto značenje.
Ostalo stanovništvo srednjovjekovne Bosne
Pored starosjedilačkih Bošnjana, poznato je da su i Srbi bili prisutni na nekim pograničnim područjima bosanske države, prije sve u Raškoj, Humu i Zahumlju. Ovi krajevi su osvojeni teritorijalnim širenjem u 14. vijeku. U istom periodu vlast Bosne se proširuje na teritorij skoro čitave Dalmacije, gdje su živjeli Hrvati. Na području zemlje Bosne nema dokaza o prisutnosti srpskog i hrvatskog stanovništva.
Američki historičari Robert J. Donia i John V.A. Fine Jr. smatraju da se nazivi “srpski i “hrvatski” odnosilo na stanovništvo sjeverozapadno i zapadno od Bosne, a ljudi u samoj Bosni se nisu nikada smatrali Srbima niti Hrvatima, osim stanovništva koje je živjelo u graničnim područjima (Raška i Hum) ili je emigrirala u Bosni. Etnički identitet Bošnjaka ima korijene nekoliko stoljeća unatrag, dok poistovjećivanje svakog Bosanca i Hercegovca kao Srbina ili Hrvata seže jedva jedan vijeka unazad.
Hrvatski historičar Tomislav Rauker je utvrdio da: “U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovlju nazivlju, nema izričitih potvrda o nazočnosti hrvatskog stanovništvo na području bosanske države.” Na sličan način Mihajlo Dinić tvrdi da u srednjovjekovnoj Bosni, osim Raške i djelova Huma, nije bilo pravoslavaca, samim tim i Srba.
Čak i Dubrovačka republika u svom diplomatskom rječniku stanovnike Bosne dijeli na dva društvena sloja: ljude (Bošnjani, Bosanci ili Slaveni) i Vlahe.
Bosanski vladari su bili zainteresovani za prisustvo stranaca i ekonomsko uzdizanje svoje zemlje pa su izlazili u susret njihovim zahtjevima dajući im razne povlastice. Među najznačajnijim strancima u Bosni su Dubrovčani, Kotorani i Mlečani (Venecijanci) i drugih gradova u Italiji. Njihovo prisustvo u Bosni je državnog, političkog, ali u većoj mjeri ekonomskog značaja.
Duži boravak stranaca u pojedinim jačim ekonomskim centrima u Bosni rezultirao je stvaranjem njihovih kolonija. Poveljama bosanskih vladara dozvoljavana je strancima sloboda kretanja i trgovanja, ali pod određenim uslovima. Čuvena Povelja Kulina bana govori o tome da su Dubrovčani mogli slobodno dolaziti u Bosnu, bez posebnih obaveza, ali u kasnijim poveljama spominju se carine kao obavezna pristojba za prevoz robe preko Bosne i trgovinu u Bosni.
Od ostalog stanovništva, zna se da su u srednjovjekovnoj Bosni postojali i Vlasi, poseban sloj bosanskog društva, koji su bili romanskog, starosjedilačkog porijekla. Živjeli su na prostoru istočne Hercegovine u polunomadskom načinu života, baveći se uglavnom stočarstvom, prijevozom robe između Dubrovnika i drugih primorskih centara. Osim njih, na srebreničkom kraju u izvorima se spominju i Sasi, njemački rudari koji su imali važnu ulogu u otvaranju bosanskih rudnika. Nije jasno odakle su stigli. Po jednima oni dolaze za vrijeme mongolske najezde 1241-1242. iz Erdelja gdje su se ranije bili naselili, a po drugima (Mauro Orbin) oni su kolonisti koji u Srbiju dolaze na poziv srpskog kralja Uroša I (1243-1276). Nestali su prije dolaska Osmanlija. Iza njih su ostali toponimi: Sase, Saška rijeka, Saški put, Saška rupa, Sasina, Saš, Saško polje, kao i osmanska rudarska terminologija koja je preuzela niz stručnih rudarskih termina njemačkog porijekla (hutman, urbar, valturk).
Svi navedeni arhivski dokumenti iz srednjeg vijeku služe kao čvrst dokaz o etničkom sastavu srednjovjekovne Bosne. Sveukupno, u srednjovjekovnim bosanskim poveljama, pismima i drugim dokumentima izraz (dobri) Bošnjanin se pojavljuje oko 30 puta.
Nažalost, velik broj arhivske dokumentacije iz ovog perioda je kasnije tokom stoljeća nestao. Veći dio ovih vrijednih pisanih tragova su izgubljeni, a ono što je sačuvano je ukradeno i nalazi se razbacano u mnogim evropskim arhivima u Rusiji, Bugarskoj, Italiji, Ukrajini, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj itd. U Bosni i Hercegovine sačuvane su svega tri povelje: povelja kralja Tvrtka I vojvodi Hrvoju Vukčiću (1380), povelja kralja Dabiše kćerki Stani (1395) i povelja kralja Tomaša sinovima Ivancu Jurčiniću (1459), koje se nalaze u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Navedena historijska građa predstavlja čvrst argument da je u srednjovjekovnoj Bosni živjeo jedan narod, a to su Bošnjani, a da se srpska i hrvatska nacionalna svijest kod bosanskog pravoslavnog i katoličkog stanovništva nije pojavila sve do druge polovine 19. stoljeća pod utjecajem propaganda iz Srbije i Hrvatske. Nazivati stanovnike srednjovjekovne bosanske države Srbima i/ili Hrvatima predstavlja anahronizam i nekritički pristup u historiji. Ove historijske činjenice su napisane u mnogim dokumentima, što se ne može poništiti falsifikatima. Ono što se desilo i zapisalo u prošlosti se ne može promijeniti jer historija uvijek ostaje ista.
Literatura
Babić, Anto, (1972), Iz istorije srednjovjekovne Bosne, str. 65, Sarajevo
Babić, Anto, “Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države”, Prilozi za istoriju BiH, ANUBIH, posebna izdanja, knjiga LXXXIX, str. 37-38, Sarajevo, 1987
Ćirković, Sima, (1964), Istorija srednjovjekovne bosanske države, str. 350, Beograd
Darko Žubrinić, (2005) “The earliest Croatian Princes and Kings”. Croatia – historical and cultural overview
Donia, Robert J., Fine Jr. V.A. John, (2011), Bosna i Hercegovina: iznevjerena tradicija, str. 67, 73 Sarajevo: Institut za istoriju u Sarajevu
Goldstein, Ivo, (1997), “Bizantska vlast u Dalmaciji od 1165. do 1180. godine”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, 30 (1), str. 20
Hadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, str. 16, Islamska zajednica Zagreb
Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 25-26, Bošnjačka zajednica kulture, Izdavačko preduzeče Preporod, Sarajevo
Imamović, Mustafa, Bošnjački etnos: identitet i ime, Prilozi, br. 32, 2003, str. 320
Ivan Mužić, (2006), Hrvatska povijest devetoga stoljeća, Split: Naklada Bošković
Klaić, Nada, (1994), Srednjovjekovna Bosna, str. 10, Zagreb: Eminex
Klaić, Vjekoslav, (1882), Poviest Bosne do propasti kraljevstva, str. 43, 278, Zagreb
Kurtović, Dautović, Nakaš, Župarić, Lalić, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae – povelje i pisma stare bosanske države, str. 53, 70, 73, 99, 122, 132, 149, 154-155, 381, 414, 426, 564, 592, 701, 801, 823, 826-827, Sarajevo: Mladinska knjiga
Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 60-61, Sarajevo: Buybook
Михаило Динић, За историју рударства у средњевековној Србији и Босни, I део, САН, Посебна издања 240, Одељење друштвених наука 14, Београд 1955, 1-2, 24
Mužić, Ivan, (2006), Hrvatska povijest devetoga stoljeća, Split: Naklada Bošković
Rauker, Tomislav, (1989), Hrvatsko srednjovjekovlje, str. 289, Zagreb
Draganović, Krunoslav, (1991), Herceg-Bosna i Hrvatska, str. 32-33, Split: Laus
Solovjev, Aleksandar “Vlasteoske povelje bosanskih vladara”, Istorisko-pravci zbornik, Sarajevo, 1949
Šanjek, Franjo, (2003), Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 158-164, 180-181, 206-207, 256-257, 271-279, Zagreb: Barbat
Šunjić, Marko, (1996), Bosna i Venecija, odnosi u 14. i 15. vijeku, str. 386-387, Sarajevo: Napredak
Tanović, Bakir, (2010), Historija Bosne u okviru Osmanskog carstva, str. 29, 122, Svjetlost
Zbornik radova, Izd. 2-3, str. 93, Filozofski fakultet u Tuzli, 2000
Žubrinić, Darko, (2005) “The earliest Croatian Princes and Kings”. Croatia – historical and cultural overview
